Bužim:  Heroji bez ordenja: Ahmet Dekić

USK

Bužim: Heroji bez ordenja: Ahmet Dekić

Objavljeno na dan 23.02.2020 - 18:24 | Izvor: USKinfo.ba | stav.ba


Ahmet Dekić (sin Omera i Isme) rođen je 12. februara 1973. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju automehaničarsku u Bosanskoj Krupi. Od prvog dana agresije Ahmet Dekić uključio se u redove Armije RBiH. Više je puta ranjavan. Poginuo je 14. februara 1995. godine. Osam mjeseci nakon njegove smrti rodio mu se sin Abdullah. Ahmet je posthumno unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Povijest nas uči da su ljudi od uzora uvijek bili rijetki i dragocjeni, tim više jer uzor i nije mogao biti svako. Ta privilegija oduvijek je pripadala posebnim i odabranim, alimima, dobrotvorima, pravednicima, gazijama i šehidima, običnim insanima od Boga darovanim “nurom” i dobrotom, tek jednom ili dvojici među stotinama, među hiljadama… U bosanskoj povijesti takvu dunjalučku čast najčešće su imali duhovno i intelektualno najizrasliji pojedinci koji su se rađali u deset ili u cijelih stotinu godina, ovisno o mjestu i vremenu za koje su bili vezani.

Povijesni kontinuitet rađanja ljudi najljepše ćudi, duhovne i intelektualne superiornosti, hrabrosti i požrtvovanja širom Bosne svoju pravu “erupciju” doživio je u 20. stoljeću, kada su mnoge bosanske majke rodile i odgojile “junake za vječnost”, koji su, kad je za to došlo vrijeme, u jeku nabjesomučnije agresije koju pamti narod ove zemlje, stali na branik Bosne i Hercegovine i ovjekovječili “mit” o uzoritom i čestitom bosanskom vojniku koji po cijenu života ne da na svoju domovinu i njene hiljadugodišnje vrijednosti. Jedan od posebno uzoritih bosanskih junaka, “ižeženih” ispod grudi rano preminule majke Isme, bio je i Ahmet Dekić iz Bužima. Jetim i čestit mladić, Ahmet Dekić iskalio se tokom rata u borca blage riječi, ali zato lavljeg srca, čiji bi karakter, držanje i ponašanje, sve ono što je učinio u 22 godine svog života, trebali poslužiti kao primjer sadašnjim i budućim pokoljenjima svih bosanskih patriota.

Ahmet Dekić (sin Omera i Isme) rođen je 12. februara 1973. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju automehaničarsku u Bosanskoj Krupi. Otac je Abdullaha Dekića, koji se rodio 1995. godine, osam mjeseci nakon Ahmetove smrti. Od prvog dana agresije Ahmet Dekić uključio se u redove Armije RBiH, prvo kao borac 1. lubardskog voda, a kasnije i kao starješina i operativac. Posebno se istakao kao član komandnog tima prilikom forsiranja Une 1994. godine. Za iskazanu hrabrost i umijeće u rukovođenju i komandiranju više je puta nagrađivan od komandanta brigade i komandanta korpusa. Ranjavan je više puta, između ostalog 23. decembra 1993. na području Ćulumka, te 14. jula 1994. godine na području Trojinca, oba puta na velikokladuškom ratištu. U čin natporučnika Armije Republike BiH proizveden je 5. oktobra 1994. godine. Poginuo je 14. februara 1995. godine u Ifreti, općina Velika Kladuša, prilikom obilaska linija odbrane. U momentu pogibije bio je referent za obuku jedinica i komandi u Komandi 505. brigade ARBiH. Posthumno je unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine.

VOJNIČKA DUŽNOST ISPRED SVEGA

Po kazivanju sestre Azemine Skenderović, Ahmet je od najranije mladosti bio tih i povučen. Zrelost i odgovornost koju je stalno pokazivao najvjerovatnije su proistekle iz činjenice da je s osam godina ostao bez majke, a uslijed očevog boravka na radu u Austriji, kao najstarije muško dijete u porodici, bio je primoran brže sazrijevati. Omiljen među komšijama i prijateljima, Ahmo je ostao upamćen kao vješt majstor za popravku kućanskih aparata i automobila: “Brat Ahmet je uvijek bio miran i blag, najbolji primjer poštenja i skromnosti. I u toku rata krasilo ga je lijepo držanje, pa je među saborcima ostao upamćen kao nenametljiv vojnik s jakim osjećajem dužnosti. Volio je on pomagati i drugima po selu. Kad je poginuo, jedna starija komšinica je izjavila da ode ‘glava Lubarde’.”

Sredinom 1991. godine Ahmet je otišao u JNA, koju je služio u Travniku i Beogradu. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, članovi porodice Dekić angažirali su nekog Dragana iz Gline i platili mu da Ahmeta izbavi iz JNA i dovede kući. Međutim, Ahmet je prije toga došao kući na redovni odmor. Po Azemininom kazivanju, nadređeni komandir iz kasarne mu je rekao da ide kući, na što mu je Ahmet odgovorio da nema para za put. Potom mu je komandir dao pare i poslao ga kući. I on je došao kući s namjerom da se vrati u JNA i tom komandiru vrati pozajmljeni novac. Na uporno insistiranje porodice, ipak se nije vratio u JNA.

“On i Emir Muminović su prvi s Lubarde došli iz JNA. Taj Dragan je uspio 2. decembra 1991. godine izvući Emira i dovesti ga preko Gline. Nakon nekog vremena, i mi smo tog istog čovjeka angažirali da dovede Ahmeta, ne znajući da je Ahmet već krenuo. Tu istu večer kad je Dragan otišao po njega Ahmet je stigao kući. To je već bilo početkom 1992. godine, u januaru ili februaru. S nekoliko komšija odmah se uključio u Teritorijalnu odbranu. Ahmet je iz JNA došao u civilki, ali je od komšije Sulejmana Dekića dobio lovački kombinezon. Potom je kupio karabin za 700 njemačkih maraka. I tako su u tim počecima Emir i Ahmet bili među glavnim organizatorima odbrane na Lubardi. Najviše se družio s Azizom Dekićem, Medinom Sijamhodžićem, Semirom Odobašićem, te Emirom i Hasanom Muminovićem”, priča Ahmetova sestra Azemina.

U toku cijelog rata Ahmet je veoma malo vremena provodio kod kuće. Slobodne dane često je provodio u Koprivni, na obukama u nastavno-regrutnom centru. U septembru 1994. godine oženio se djevojkom Edinom. “Nikad on nije volio puno pričati kako mu je na liniji. Ja sam uvijek morala saznavati od drugih šta je bilo, a drugi su mi pričali dosta toga. Recimo, u više navrata ‘oči u oči’ se susretao s neprijateljskim vojnicima, u Velikoj Kladuši u jednoj zgradi s pripadnicima Legijinih ‘Crvenih beretki’, a na Hasinom vrhu s četnicima koji su sjedili uz logorsku vatru. Ranjavan je više puta, dolazio je kući s gelerima, ali se čim prije vraćao u borbeni stroj jer je bio svjestan da je njegova dužnost biti uz borce. Kad bih mu prala uniformu, vidjela bih probijene rupice na hlačama ispod koljena. Pitam ga: ‘Jesi li primijetio ove rupice na uniformi?’, a on samo slegne ramenima. Kažem mu: ‘Daj da ti vidim nogu.’ I vidim okrznuta noga. A on će meni: ‘Ma hajde, bolan, to me samo malo zakačilo.’ Nikad nije pričao ni da je ranjen. Nikad on ne bi kukao na bilo šta. Jednom kad je došao kući u laktu je imao kuglicu i takav je ponovo otišao na liniju”, prisjeća se sestra Azemina.

NAJMLAĐI KOMANDIR ČETE U 505. BRIGADI

Aziz Dekić najveći je dio rata bio Ahmetov saborac. Aziz ističe da se Ahmet zvanično uključio u Teritorijalnu odbranu 22. aprila 1992. godine, kada je krenuo napad srpske vojske na Bosansku Krupu. “Neki ljudi iz džemata Lubarda kupili su prvih pet ‘cijevi’ naoružanja, među kojima je bio i mitraljez proizveden u češkom gradu Brnu, koji su borci zvali ‘Brnjo’. Ekipa koja je išla na Bosansku Krupu nije bila u cijelosti naoružana, a njen vođa rahmetli Musa bio je bez naoružanja. Iz tog prvog lubardskog voda, pored Ahmeta, na Bosansku Krupu su još išli Hasan Musić Musa, Safet Bajrić, Emir Muminović, Nisvet Abdić Mrkela, Enes Halilagić Bešin, Fahrudin Alešević Rućko… To je bila Musina ekipa i oni su u Krupu otišli kombijem i od 22. do 24. aprila 1992. godine punih 48 sati kod Drvenog mosta sprečavali prodor neprijateljskih jedinica. Iako je bio mlad, Ahmet je i tad pokazivao dosta zrelosti. Nakon što je Musa imenovan za komandira Prvog odreda, na čelo našeg voda došao je Safet Bajrić, koji nas je vodio i prilikom oslobađanja Ćorkovače 7. oktobra 1992. godine.

Nakon njega, Ahmet je postavljen za komandira voda, koji je još od formiranja brigade ušao u sastav 1. čete Drugog bataljona. Cijelu 1992. godinu naš vod je držao stražu na Banjanima, sve do ‘Munje ’93’. Ahmet je sve do pred ‘Munju’ bio komandir voda, međutim, tih dana je boravio u Koprivni na obuci za oficira. Nekoliko dana nakon ‘Munje’ vratio se u našu jedinicu i ponovo stao na čelo voda. Možda se već 15. januara vratio i s nama sudjelovao u odbijanju nekoliko neprijateljskih kontranapada. Ahmet je sudjelovao u svim važnijim borbama u doba prve Abdićeve ‘autonomije’, potom u ‘Februarskoj ofanzivi’ na Spahića Glavici u Bihaću, kada je i stao na čelo naše čete. U drugoj polovini 1994. godine komandant Nanić ga je povukao iz stroja u komandu brigade, gdje je sve do pogibije bio operativac u brigadi. Komandant Nanić jednom je kazao da nije upoznao nekoga ko bolje od Ahmeta čita topografsku kartu a da je samouk”, priča nam Aziz Dekić.

Dirljivo sjećanje na saborca i komšiju Ahmeta Dekića Aziz ima i zbog situacije kada je poginuo Abdullah Ćordić iz Varoške Rijeke. “Zarobili mi mitraljez osamdesetčetvorku i ja otišao kod komandira Ahmeta da se pohvalim. Vidim mu na licu da nešto nije uredu, a taj Abdullah je bio sanitetlija u našoj četi i krasan momak, nešto poput Ahmeta. Onako tužan i shrvan, Ahmet mi reče da je Abdullah poginuo. Od tuge i bijesa, odmah sam bacio mitraljez. Svi poginuli su zaslužili da ih se sjetimo, a rahmetli Ahmet pogotovo jer je on bio doista poseban i nesvakidašnji čovjek”, dodaje Aziz Dekić.

Safet Ljubijankić Ahmeta Dekića najviše pamti iz perioda dok je bio na čelu voda, kasnije čete: “Ahmetov vod je sudjelovao u nekoliko ofanzivnih dejstava u Todorovu, a potom i na Spahića Glavici 1994. godine. Nakon pogibije Ese Šahinovića 28. februara 1994. godine na Spahića Glavici, Ahmet je preuzeo komandovanje Prvom četom. S 19 godina je preuzeo komandu voda. Nakon preuzimanja čete, postao je i najmlađi komandir čete u 505. brigadi. Tad je imao svega 21 godinu. Odgovorno je odrađivao preuzete zadatke. Bio je od onih koji bi s velikom pažnjom slušali upute nadređenih starješina i odgovorno završavali svoj dio zadatka.”

Pomoćnik komandanta 505. brigade Zijad Nanić prvi je značajniji susret s Ahmetom Dekićem imao u Todorovu krajem 1993. godine. “To je bilo na samom početku ‘autonomije’, u novembru ili decembru 1993. godine. Mene je u prvi mah iznenadilo da je on komandir voda s obzirom na blagu narav koju je imao. On je bio tih starješina, koji bi govorio samo kad ga se nešto pita. Slovio je za vrlo odgovornog komandira, iz reda najboljih koje je brigada imala. S velikom lahkoćom nosio se sa svojom komandnom pozicijom. Imao je autoritet među saborcima, vojska ga je slušala i pratila. Kad primi zadatak, nadređeni nije imao potrebe da se sikira. Nije ga trebalo nadgledati hoće li ili neće nešto uraditi. Posjedovao je sve predispozicije da obnaša i puno veće dužnosti od komandira voda i čete”, kazuje Zijad Nanić i dodaje: “Negdje krajem 1994. godine komandant Nanić ga je prebacio u operativu, u nastavni organ, na kojoj dužnosti se Ahmet nikako nije pronalazio. I nije se on tu puno ni zadržao. Nažalost, nakon nekoliko mjeseci je poginuo. Iako se to sad ne može ispraviti, uvijek je važno naglasiti da su mnogi zaslužni borci ostali zakinuti za priznanje ‘Zlatni ljiljan’. I Ahmet je zasigurno jedan od njih. On je ranjen na Ćulumku kod Todorova, kad su njegovi borci zauzimali kuću koja je u to vrijeme predstavljala vrlo važan borbeni cilj. I u još nekoliko navrata se posebno istakao.”

ZA KUMOM ISHAKOM NA BOLJI SVIJET

Sulejman Veladžić Sulja poznavao je Ahmeta i odranije, ali taj dan kad je Ahmet poginuo s njim je posljednji put imao bliži susret. Kako kaže, Ahmet je u ime komande brigade poslat da prisustvuje primopredaji linije između 3. i 4. bataljona. “Ahmet je poginuo u mjestu Ifreti kod Podzvizda, u jednom rovu, zemunici, gdje se nalazilo istureno komandno mjesto bataljona. Taj dio linije držao je 4. bataljon, tzv. ‘Žuti mravi’. Kad je stigla naredba da liniju preuzme 3. bataljon, na izvršenje zadatka krenuli smo Edham Eminić Edo, kao komandant 3. bataljona, potom Abdaga Grošić kao obavještajac i ja kao bezbjednjak. I došli smo do mjesta gdje smo se susreli s Ahmetom Dekićem i Suljom Mirvićem, koji je bio na čelu 4. bataljona. I tako smo krenuli u obilazak linije kako bismo je ubrzo mogli i preuzeti.

Tu se inače nije moglo hodati u toku dana, ali taj dan je bila neka izmaglica. Suljo i Abdaga otišli su ispod brda, a Edo, Ahmet i ja na vrh brda, idući kroz tranšeje, od rova do rova. Kada smo kroz tranšeju došli do kuće gdje je bio najistureniji rov, na neprijateljskoj strani linije čuo se pucanj. U tom momentu, u našoj blizini pala je granata od koje je Ahmet poginuo, a ja teško ranjen. Od siline eksplozije i zadobijene rane izgubio sam svijest. Kasnije su mi rekli da su me izvukli Suljo Mirvić i Abdaga Grošić. Kad sam se probudio u bolnici u Bihaću, saznao sam šta je bilo – da je granata pala u tranšeju gdje smo se nalazili. Edo Eminić je prošao bez ijedne rane, Ahmet je smrtno stradao, a ja sam zadobio teške povrede glave”, navodi Veladžić.

Svoje sjećanje na brata Ahmeta sestra Azemina završava prepričavanjem situacije uoči Ahmetove pogibije: “Rahmetli Ishak Alešević Isko i rahmetli Ahmet su bili jako dobri prijatelji i trebali su biti kumovi. Kako se Ahmet oženio netom prije akcije ‘Breza ’94’, dešavanja na ratištu su prolongirala planirano vjenčanje pred matičarem. Isko je nabavio vojničke čizme i uniformu i to je čuvao kao poklon za kuma. Međutim, budući da su borbe trajale svaki dan, to vjenčanje se oduljilo, a Ahmet ostao bez čizama. I jednog dana kaže Ahmet Iski: ‘Kume dragi, daj mi vala te čizme, vidiš da nemam šta obuti.’ I dao mu je tad te čizme, u kojima je Ahmet kasnije i poginuo. Petnaestak dana prije Ahmetove pogibije u silovitim borbama na velikokladuškom ratištu nestao je i Isko Alešević. Taj dan, kad smo čuli tu tužnu vijest, Ahmet mi je kazao da je prethodnu noć sanjao kako on i Isko stoje ispred ugostiteljskog objekta ‘Bujrum’ u Bužimu, onako zagrljeni, a Isko mu govori: ‘Hajmo kume.’ Isko je nestao 29. januara, a Ahmet je poginuo 14. februara, na petnaesti dan ramazana. To mi je ispričao vjerovatno sluteći da će i on uskoro, za svojim kumom Iskom, otići na bolji svijet.”





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2020 | USKINFO PROMOCIJA d.o.o. | Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!