FOTO - Bašeskija iz Bosanske Krupe

USK

FOTO - Bašeskija iz Bosanske Krupe

Objavljeno na dan 04.03.2019 - 12:50 | Izvor: USKinfo.ba | stav.ba


Pored redovnih džematskih poslova, Kovačević je u proteklih 28 godina imamske službe uspio zapisati nekoliko stotina stranica u dva džematska ljetopisa, potom uraditi Knjigu vakifa, te Matičnu knjigu džemata

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ  

 Nemaran odnos prema bilježenju događaja, kao i odsustvo brige za očuvanje vrijednih dokumenata i historijskih zapisa gotovo je uvijek za posljedicu imalo pomanjkanje znanja o sebi, a nerijetko i potpuno gubljenje kontakta s vlastitom prošlošću. Sve se to negativno odražavalo na kulturne, političke i druge procese od značaja za očuvanje identiteta brojnih generacija.

Cazinska krajina, spletom raznih okolnosti, stoljećima je bila izložena devastirajućim faktorima koji su onemogućavali kontinuitet “kolektivnog pamćenja” u svemu onome što je predstavljalo biće ovdašnjeg naroda, njegove kulture i tradicije.

Brojni neprijateljski upadi, opsade i paljevine u doba osmanske uprave, austrougarska okupacija, vihori Prvog i Drugog svjetskog rata uništili su mnoštvo pisane ostavštine koja je čuvana po džamijama i medresama, tvrđavama i kulama, državnim službama, matičnim uredima, gruntovnicama, privatnim kućama i sl. Zakašnjelim osnivanjem arhiva i muzeja u Bihaću sredinom 20. stoljeća nije se uspjela prikupiti i sačuvati značajna građa iz perioda prije dolaska Austro-Ugarske. Nada da je veći broj osmanskih dokumenata koji se tiču Krajine bio pohranjen u Orijentalnom institutu u Sarajevu ugašena je njegovim paljenjem od Vojske RS-a u proteklom ratu. Zbog nedostatka dostatne arhivske građe, Krajina je ostala po strani značajnijih istraživačkih i spisateljskih projekata. Zato je danas od nemjerljive važnosti svaka vrsta istraživanja arhivske građe i periodičnih publikacija koje se odnose na 19. i 20. stoljeće, te pisanje i bilježenje svega onoga od važnosti za Krajinu i njeno stanovništvo.

Jedan od onih koji, iako na nivou džemata i naselja, nastoji afirmirati kulturu pisanja i zapisivanja jeste i Omer ef. Kovačević, imam u cazinskom džematu Donja Koprivna. Nakon što je u džematu Elkasova Rijeka, u kojem je obavljao prvu imamsku službu, počeo s vođenjem džematskog ljetopisa, istu praksu nastavio je i u džematu Donja Koprivna, gdje gotovo 22 godine bilježi sve ono što mu se učini važnim za historiju ovog džemata i naselja. Tako je Kovačević, pored redovnih džematskih poslova, u proteklih 28 godina imamske službe uspio zapisati nekoliko stotina stranica u dva džematska ljetopisa, potom uraditi Knjigu vakifa, te Matičnu knjigu džemata.

Omer Kovačević rođen je 1970. godine u Mahmić Selu kod Bosanske Krupe. Gazi Husrev‑begovu medresu u Sarajevu završio je 1989. godine. Nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se kao imam u džematu Ostrožnica kod Bosanske Krupe. Tri mjeseca kasnije, u decembru 1990. godine, prešao je u džemat Elkasova Rijeka kod Bužima, gdje je službovao nepunih sedam godina. Od 15. septembra 1997. godine je imam u džematu Donja Koprivna kod Cazina.

PISAR DVAJU LJETOPISA

Omer ef. Kovačević je pisanje prvog ljetopisa počeo 30. jula 1991. godine. U uvodu ljetopisa tada je zapisao: “Hvala Allahu, dž. š., koji mi je omogućio da se koristim svojom desnicom, služeći na Njegovom putu u pisanju ovog ljetopisa, po ugledu na ranije velike islamske učenjake, da bih sačuvao trag i korijen ovog Božijeg hrama. Uzimam za svjedoka Uzvišenog Allaha da mi je ovo pisanje pozitivna namjera i stavljam u amanet mojim nasljednicima da nastave sa ovim lijepim djelom. Pomozi mi, moj Bože!”

“Kad sam došao u Elkasovu Rijeku, uvidio sam da je riječ o novoformiranom džematu koji se izdvojio iz džemata Stari Grad. U razgovoru sa starijim ljudima došao sam na ideju da počnem s vođenjem ljetopisa džamije. A inače, preporuku za bilježenje ljetopisa i svih važnijih stvari u našem poslu dobio sam od profesora iz Gazi Husrev-begove medrese, razrednika Ismeta Veladžića, te profesora Ismeta Bečića i Mensura Brdara. Profesor Veladžić je svim učenicima u razredu davao smjernice kako da u svom imamskom poslu bilježe važnije datume i događaje, teme vazova i sve ostale pojedinosti koje su važne za džemat i naselje u kojem budu obavljali imamsku službu. Iste sam godine gledao dokumentarni prilog na TV Zagreb o starom samostanu u Hrvatskoj. I dok je fratar objašnjavao da je te 1990. godine samostan zabilježio 700 godina postojanja, kamera je zabilježila detalj – veliki hrast ispred samostana. I onda je taj fratar otvorio ljetopis i kazao: ‘Evo, ovdje je zapisano da je nakon završetka ovog samostana posađen ovaj hrast.’ Mene je ta činjenica zadivila i to me je još više podstaklo da počnem s vođenjem ljetopisa. 

Jedan od motiva bio mi je i Bašeskijin posljednji zapis. I ja sam po uzoru na Bašeskiju želio ostaviti traga o aktivnostima u džematu. Od starijih ljudi u džematu kao što su bili Muhamed Veladžić, Osman Hilić i Ahmed Kedić dobio sam osnovne podatke o naselju. I tako sam počeo bilježenje i ustanovio tu praksu, koju je nakon mene nastavio Husein ef. Bećirović, a poslije njega i Kenan ef. Kauković”, priča nam Kovačević.

Na početku rata bio je moralista u jednoj od četa 105. bužimske brigade Armije RBiH. Nakon izdavanja naredbe Predsjedništva RBiH o povlačenju s linije imama koji su imali džemate, vratio se u džemat.

“Nakon rata, među prvima sam vanredno završio Islamsku pedagošku akademiju u Bihaću. Kao jedan od najboljih studenata, nagrađen sam besplatnim odlaskom na hadž kao kraljev gost 1999. godine. Paralelno sa službom u džematu, vršio sam doškolovavanje, pa sam 2006. godine vanredno završio i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu – teološki smjer. Diplomski rad sam odbranio kod profesora Ahmeda Alibašića, na temu Muslimani i drugi kroz analizu tekstova iz Glasnika od osnivanja 1933. do 2005. godine. Zbog daljine i porodice, nisam mogao dalje nastaviti s postdiplomskim studijem. Želja mi je da mi knjiga bude stalno u ruci”, kaže Kovačević.

Od prelaska u džemat Donja Koprivna pri Medžlisu Islamske zajednice Cazin pa sve do danas, uporedo sa službenim ili džematskim ljetopisom, Kovačević vodi i svoj privatni ljetopis: “Kad sam došao, pitao sam džematlije da li je neko pisao šta o džematu. Rekli su mi da nije. Tako da sam sebi uzeo u obavezu da počnem vođenje ljetopisa. Ispitivao sam starije ljude o historijatu džemata, a zabilješke sam pisao u svesku. Kasnije je 2000. godine Medžlis Islamske zajednice Cazin izradio ljetopis. Istražujući historijat džemata, pronašao sam neke fotografije o staroj džamiji, džematskoj kući starim imamima. Na osnovu nišana iz harema džamije starog oko 170 godina, a koji je pripadao nekom Bajramoviću, došao sam do zaključka da je džemat star blizu 200 godina. Stariji ljudi su mi kazali imena nekoliko imama. Za Jašara ef. Zećirevića i Hasana ef. Sejfovića nema podataka o tome kada su obavljali službu. Prvi precizni podaci do kojih sam došao vezuju se za 1913. godinu. Od te godine, pa sve do 1965. u ovom džematu je službovao Bajram ef. Abazović iz Bužima. On je te godine i ukopan ovdje u haremu. Poslije njega, u ovom džematu imamsku službu su obavljali Hazim ef. Ćoralić (1966–1973), Zahir ef. Karaman (1974–1977), Smajo ef. Nukić (1977–1979), Hajrudin ef. Gobeljić (1979–1980), te Adem ef. Ljubijankić (1980–1997). Nedugo nakon okončanja službe Adem-efendije, od 15. septembra 1997. godine ja sam otpočeo imamsku službu u ovom džematu.”

Ljetopis koji vodi Omer-efendija Kovačević sadrži i osnovne podatke o džematu i džamiji. Nova džamija u Donjoj Koprivni ima dimenzije 13 x 17 metara. Munara je visoka 41,80 metara. Otvorena je 3. augusta 1991. godine, a njen arhitekta bio je Šemsudin Musić iz Sarajeva. Prije ove džamije bila je džamija izgrađena od kamena, otvorena 1938. godine, koja, nažalost, nije sačuvana. Još prije postojala je džamija od brvana, Balića džamija.

MATIČNA I KNJIGA VAKIFA

Omer-efendija već godinama vodi i ažurira Matičnu džematsku knjigu. Kaže da ju je počeo voditi po preporuci vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH još 2006. godine. Šef službe Muharem ef. Omerdić predložio je da se u svakom muftijstvu kao pilot‑projekt počne vođenje matične knjige. “Ja sam zadužen u ime Muftijstva bihaćkog i do danas vodim tu knjigu. Uspio sam to uraditi uz pomoć džematskog odbora i džematlija. Popisao sam sve svoje džematlije. To je knjiga s mnogo korisnih podataka. Nakon što sam uradio Matičnu knjigu, a u povodu obilježavanja 20 godina rada u ovom džematu, izradio sam dvadesetogodišnji izvještaj o džematu, pritom revidirajući stare podatke. Recimo, 2017. godine bio je omjer 397 rođenih prema 193 umrlih, što znači da je prirodni priraštaj bio pozitivan. 

Džemat je imao 531 zaposlenog, 135 penzionera, 398 bračnih parova, od kojih je 100 šerijatski vjenčano. Najbrojnije prezime bilo je Bajramović s 230, zatim prezime Hodžić s 226, pa Omerčević s 216 članova. Tu su podaci o sergijama ili dobrovoljnim prilozima, uvakufljenjima, zekjatu i sadekatul-fitru, raznim akcijama vođenim u džematu. Svi su ti podaci od historijske važnosti i kasnije će imati još veću vrijednost. Napravio sam i usporednu analizu. Zabilježio sam i proces napredovanja ljudi u džematu, od ljudi koji su bili nepismeni u prvom izvještaju od 10 godina, zatim promjenu obrazovne strukture džemata. Recimo, u prvih deset godina džemat je imao samo jednog magistra, a sada u džematu ima jedan doktor nauka te više magistara.”

Zahvaljujući vrijednom Omer-efendiji, džemat Donja Koprivna među rijetkim je džematima koji posjeduju i Knjigu vakifa. “U štampariji u Cazinu sam uradio preglednu knjigu, u kojoj sam unio sve podatke o vakifima. Napravili smo uzorak te knjige u kojoj su abecednim redom poredani svi učesnici. To sam počeo raditi krajem 2009. i početkom 2010. godine. Džemat je do tada uradio 25 akcija. Bio je to ogroman posao, pregledati sve zabilješke te prenijeti sve podatke iz desetak svesaka. Svako ime prepisati po abecednom redu, te pojedinačni iznos. Ima na kraju pojedinačni prilog svakog džematlije, kao i zajednički prilog za svaku porodicu. Ima porodica koje su sudjelovale u svim akcijama, a ima i onih koje su dale i po 10.000 KM dobrovoljnih priloga. Nastojao sam da ostane pisani trag o svemu tome”, ističe efendija Kovačević.

Džemat Donja Koprivna prikupio je za 20 godina, od 1997. do 2017. godine, 657.838 KM dobrovoljnih priloga. To je sve investirano u džamiju i njenu okolinu, te određeni dio za potrebe siromašnih džematlija, kao i onih izvan džemata koji su se obraćali za pomoć. Tu su i sergije za potrebe izgradnje drugih džamija i pomoći drugim džematima. Sve se to dešavalo paralelno dok su džematlije vodile i druge dobrovoljne akcije, od izgradnje škole, ambulante, puteva, tvornice, do mnogo čega drugog u naselju Donja Koprivna.

Za razliku od nekih drugih džemata u okolini, u Donjoj Koprivni se vjerski život nije prekidao u toku komunizma. “Ovaj džemat nikad nije bio bez imama, a nît islama nije se prekidala unazad 150-200 godina, koliko se zna da postoji džemat. Starije džematlije mnogo su hvalile rahmetli Bajrama ef. Abazovića, koji je u džematu radio 52 godine i koji je podnio veliki teret nakon Drugog svjetskog rata. Čak je jedno vrijeme bio i u zatvoru u Banjoj Luci za vrijeme komunizma, ali po povratku je opet nastavio raditi u džematu. Korijeni ovog džemata bili su čvrsti, ljudi su držali do svoje tradicije i vjere te pripadnosti bošnjačkom narodu”, tvrdi Omer Kovačević.

PORODIČNA TRADICIJA

I Omerov otac Zarif bio je čovjek koji je držao do svih važnijih datuma i događaja u naselju i džematu. Ali on nije bilježio, pamtio je. I u tome je bio nevjerovatno dobar. Omerov brat Redžep, nosilac značke “Zlatni ljiljan”, pisao je ratni dnevnik. “Babo Zarif je bio neuk čovjek, jer ga je mimoišla osnovna škola. Imao je završen analfabetski tečaj. Imao je narodnu pamet. Bio je fenomen u pamćenju datuma i događaja. Pa kad bi govorio da je, npr., veliki led potukao Konjodor i Mahmić Selo 1969. godine, on se pored godine i datuma sjećao da je taj dan bio i utorak. I svi koji su ga poznavali divili su se njegovom poznavanju novije historije. Znao je i kad je ko rođen, kad je stigla struja, kad je izgrađen dom. Bio je vrlo elokventan i lijepo je pripovijedao o svemu. A brat Redžep, koji je poginuo 1994. godine, pored toga što je volio lijepo pričati, vodio je i svoje bilješke. Ali, nažalost, njegovi rokovnici, kojih je bilo više od 20, nisu sačuvani jer su bačeni za vrijeme jednog preseljenja. Sjećam se da sam nekad poslije rata listao te rokovnike u kojima je bilo more bitnih informacija. Jer brat je pisao sve pojedinosti koje su se ticale proteklog rata”, kaže Omer ef. Kovačević.

Upitan kako nađe dovoljno vremena za vođenje ljetopisa, Knjige vakifa i Matične knjige, Kovačević odgovara: “Nastojim da sve informacije zapisujem još isti dan kad se dese, u večernjim satima, dok je svježe sjećanje i kako se ne bi desilo da se nešto važno zaboravi i ispusti zapisati. Uvijek vodim računa da budem objektivan u pisanju i da pišem samo istinu. Sve prvo pišem u privatni ljetopis, koji je opširniji, a tek onda ono što se tiče džemata i naselja prenosim u džematski ljetopis, tako da su male šanse da nešto zaboravim napisati. Mojim džematlijama rekao sam da to ne radim ni zbog njih ni zbog sebe, već zbog naših unuka i praunuka. Jer, ono što se napiše ostaje, a ono što se pamti zaboravi se.”

Omer-efendija je otac četvero djece, dvije kćerke i dva sina. Najvažnije mu je, kaže, da su djeca svjesna važnosti škole i nauke. Najstarija kćerka Fatima završila je studij pedagogije, dok su ostali mlađi u fazi školovanja i studiranja. “Trebalo je sve to izdržati. Ali, hvala Allahu kad je dao zdravlja”, završava Kovačević.
Svoj dio posla Omer-efendija planira nastaviti raditi sve dok bude aktivan u imamskoj službi. A o svom nasljedniku puno ne razmišlja. Bez obzira na to hoće li se praksa vođenja ljetopisa i ostale džematske arhive nastaviti i u budućnosti, Omer-efendija Kovačević je svojim dosadašnjim radom već dovoljno zadužio ovaj džemat i Islamsku zajednicu.





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2015 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!