FOTO+VIDEO - Film kojem se smijemo 40 godina: ''Ko to tamo peva'' je predvidio raspad Jugoslavije

REPLIKE KOJE NE BLIJEDE

FOTO+VIDEO - Film kojem se smijemo 40 godina: ''Ko to tamo peva'' je predvidio raspad Jugoslavije

Objavljeno na dan 09.12.2019 - 06:54 | Izvor: USKinfo.ba | klix.ba


Film kojem se smijemo 40 godina “Ko to tamo peva” u velikoj mjeri je predvidio raspad Jugoslavije i najavio dolazak primitivizma. Ovom prilikom prisjećamo se kako je dotrajali crveni autobus, kojeg je Miško mogao voziti dva kilometra unazad zatvorenih očiju, bio metafora za bivšu državu.

Tragikomičnim sudbinama licemjernih tipova koji hrle ka Beogradu, smijali smo se dok nismo uvidjeli i iskusili sve ono čemu se film rugao uz zvuke neobičnog instrumenta koji se zove drombulja. 

Rugali smo se provincijalizmu i zaraznom primitivizmu, koje sanja o velikim gradovima baš kao što Čehovljevi antijunaci žude za Moskvom ili migranti u plastičnim papučama koji se žele domoći EU.

Slobodan Šijan režirao je ubjedljivo najsmješnije filmske naslove u bivšoj Jugoslaviji. “Ko to tamo peva” (1980.) , pa zatim “Maratonci trče počasni krug” (1982.), a onda i “Davitelj protiv davitelja”(1984.). 

Citate koje i dan danas koristimo u svakodnevnom životu su živopisne rečenice koje su izgovarali bardovi jugoslovenskog glumišta. “I tata bi, sine”, “Se*** vam se u ton film!” ili “Vrati mom Perici uvo”, najbolje oslikavaju ono što je Šijan radio na filmu – izvrgavao ruglu svakave oblike ljudske gluposti i primitivizma.

I tata bi, sine

Film “K’o to tamo peva” najozbiljnija je i najslojevitija jugoslovenska komedija, čija je titula raspadom bivše države transponovana u najbolji srpski film svih vremena. Epitet ozbiljna na prvi pogled ne pristaje riječi komedija, ali filmadžije znaju da je komedija zapravo najteži žanr. Publiku je lako rasplakati i za to postoje osnovni klišeizirani sastojci u vidu rata, bolesnog djeteta, nepravde i smrti, dok je gledatelja najteže nasmijati.

Dobra komedija je vještina koju rijetki uspiju izvesti, a da ne primjenjuju banalnosti i situacije prepričavanja loših viceva. Film koji se može bjesomučno reprizirati i gledati svaki put kao da je prvi, svom je autoru otežao sve projekte koje je radio nakon njega, jer je letvicu podigao dosta visoko. Na prvoj internoj projekciji kada je film pokazan tadašnjem Umjetničkom vijeću 1980. godine, sala je u filmskom studiju u Košutnjaku bila puna, ali se niko nije smijao. Bojazan o onom šta bi mogla otkriti priča o ruralnom stanovništvu koje je hrlilo u gradove, brinula je one koji su Šijanu sugerisali čak da iz filma izbaci vulgarnu erotsku scenu, koja je zbog replika Aleksandra Berčeka i Pavla Vujisića (“I tata bi, sine”) postala jedna od najslavnijih scena u historiji YU filma. Način na koji je seksualnost prikazivana na jugoslovenskom filmu glumice su jedva podnosile, a Neda Arnerić se nakon scene sa Slavkom Štimcem u šumi, svrstala u red glumica “dežurnih” za golotinju na filmu, zajedno s Mirom Furlan, Tanjom Bošković, Enom Begović i Jasnom Ornelom Bery.
VIDEO
Nešto malo prije Drugog svjetskog rata u Srbiji, poluraspadnuti autobus “Krstić i sin” iz provincije vozi za Beograd, a putnici su vješto odabrani iz galerije gubitnika. Krstić (Pavle Vuisić) je kondukter, a vozilom boje ispranog crvenog džempera upravlja njegov mentalno zaostali sin Miško (Aleksandar Berček). Kartu su platila dva romska muzikanta, vojnik, tuberkulozni hipohodnar (Boro Stjepanović), ašik-momče i šlager pjevač (Dragan Nikolić), lovac sa nezakočenom puškom (Taško Načić), mladi bračni par (Neda Arnerić i Slavko Štimac) i gospodin u odijelu sa šeširom (Bata Stojković). Sve zajedno Miško odvozi ravno u katastrofu u kojoj će se historija poigrati s njihovim sudbinama. 

Nacistička bomba će pasti tik pored autobusa i usmrtiti sve aktere priče osim romskih zabavljača, koji pjesmom o teškom životu završavaju tragikomediju. Scenarijem je bilo predviđeno da “Ko to tamo peva” završi scenom u kojoj usljed bombardovanja životinje bježe iz zoološkog vrta. Dreseri životinja su trebali doputovati iz Italije, ali se zbog Titove smrti zabranio ulaz svim strancima u zemlju. Kasnije je ta scena došla na red 1995. godine, kada je iskorištena u filmu “Underground” Emira Kusturice, koji je napisao isti scenarista.

Mene, ako se sete…

Scenarij za razularenu gomilu na putu niotkud ka velikoj prestolnci Kraljevine Jugoslavije, napisao je dramaturg Dušan Kovačević, čiji su izuzetno popularni pozorišni komadi doživljavali filmske adaptacije, među kojima je, pored “Maratonaca”, i neprikosnoveni kralj paranoje “Balkanski špijun”. Film u kojem Danilo Bata Stojković počinje ponirati u šizofreno ludilo usljed preintenzivnog doživljaja komunističkog režima, dodatno će pogoršati pojava neobično liberalnog podstanara “sa zapada”.

Slična uloga sumnjičavog i savjesnog građanina smutljvca povjerena mu je i u filmu “Ko to tamo peva”. Scena u kojoj crveni autobus Krstića i sina treba preći trošni most i replika Bate Stojkovića, koja kao i brojne ostale počinje sa “Da se ja pitam…”, postala je poluminutna himna svih koji se u profesionalnom životu susretali sa balkanskim rukovodiocima, čije nas kompetencije oko zagađenja zraka, urbanizma, kulturne politike, kadroviranja televizijskih urednika, nostrifikacije diploma, otvaranja trotoara… uglavnom vode, kako je to lijepo opisao Branimir Johnny Štulić, ravno do dna, čime je kasnih osamdesetih najavio kako nam slijedi 40 godina slušanja blejanja ovaca.

Film je snimljen za samo 21 dan, a prilikom snimanja nisu korišteni reflektori, pa je fotografija u filmu dominantno u zagasitim smeđim tonovima. Prosto je nevjerovatno da je ovakav film zapravo rediteljski debi na cjelovečernjem igranom filmu, čiji casting sadrži impresivna glumačka imena, koja niko više nije bio u stanju okupiti u jednom filmu.

“Tokom odrastanja u Beogradu, svjedočio sam ogromnom prilivu stanovništva koje je autobusima iz unutrašnjosti stizalo u grad. Zaticao sam se u neobičnim situacijama kada sam se sudarao s potpuno drugačijim mentalitetom i ponašanjem na ivici divljaštva. Ti ljudi su dolazili u naše haustore i nametali jedan potpuno drugačiji modalitet ponašanja koji je bio na ivici izdržljivosti”, kaže reditelj Slobodan Šijan, objašnjavajući odakle inspiracija za ovako vješto predstavljanje tipova u filmu “Ko to tamo peva”.

Dodatna oprema Krstićevog autobusa podrazumijevala je peć na drva i odjeljak za svinje, što je bila metafora za selo. Ipak, seoski način života, kojeg krasi izniman rad, zaslužuje svako poštovanje, dok je malograđanština ono što je sa selom poistovjećeno, bespovratno i užasno pogrešno.

Ostali samo dugmići

Nevjerovatna glumačka podjela i Šijanova saradnja s istim scenaristom rezultirala je, u samo dvije godine kasnije, hitom “Maratonci trče počasni krug“. Porodica Topalović, koja posjeduje pogrebno društvo u neimenovanoj srpskoj palanci 1930. godine, pokazala nam je kako pohlepa može biti loša i kako se novi čudesni izumi, poput filma, mogu sudariti s provincijom. Pet Topalovića, od kojih najstariji ima 125 godina, žive život pod maskom tobožnje građanske uljudnosti I bave se jedinim sigurnim poslom – a to je smrt. Njihov život je obilježen nešto modernijim stilom, automobilima i kinom, a osim što film dobiva zvuk, posao budućnosti postaje jedna nova popularna metoda sahranjivanja, a to je kremiranje. Topalovići su imali specifičan pogled na život, što je i sadržano u replici: “Čovek kad živi onda je visok, a kad umre onda je dugačak.” Oni se glođu oko imovine, i cijeli film je zapravo aluzija na ono što se moglo dogoditi nakon grandiozneTitove sahrane, a upravo se nešto slično i dogodilo.

Najmlađi pantelija Mirko, nesretno zaljubljen u piano izvođačicu koja svira u kinu za vrijeme prikazivanja nijemih filmova, bio je izvrsni Bogdan Diklić, koji je prethodno trebalo da igra Miška u “Maratoncima”, ali ga iz pozorišta u kojem je spremao predstavu “Rat i mir” nisu pustili.

Danas živimo u vremenu u kojem teško možemo stizati napredak i promjene koje se događaju, posebno na polju tehnologije. Nekad se niste mogli poljubiti u autobusu, a svercanje bez karte je smatrano nemoralnim činom zbog kojeg se gubio obraz. Nakon što se raspala Jugoslavija, raspao se i građanski život te je zavladalo veliko nerazumijevanje. Ljudi su naprosto prestali govoriti zajedničkim jezikom i što su se više upinjali na zadnje noge da pokažu razlike među nama, istovremeno su potvrđivali kako smo isti i kako tih razlika u suštini zapravo i nema. Samo.. bez pipanja u autobusu u prijevodu znači (što svjedoči i titl u video isječku ispod teksta) Samo… bez pipanja u autobusu.




PODIJELI OVU VIJEST



KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti


COVID-19
Prikaz zaraženih u BiH i ostalim zemljama regije

Copyright © 2013 - 2020 | USKINFO PROMOCIJA d.o.o. | Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!