Hasan Duraković iz Bužima: Autor posebne eksplozivne naprave ''Gumeni top'' i ključni čovjek u hapšenju Milana Martića

Hasan Duraković

Hasan Duraković iz Bužima: Autor posebne eksplozivne naprave ''Gumeni top'' i ključni čovjek u hapšenju Milana Martića

Objavljeno na dan 14.10.2019 - 14:33 | Izvor: USKinfo.ba | stav.ba


Piše: Amir Sijamhodžić

Predosjećajući nadolazeći rat i agresorske namjere, grupa dalekovidih Bužimljana još je u septembru 1991. godine formirala Protivdiverzantski vod koji će ubrzo prerasti u Patriotsku ligu, a na koncu i elitnu jedinicu “Hamza”. Među tom grupom najosvještenijih Bužimljana od samog početka nalazio se i Hasan Duraković, čovjek nevjerovatne energije za društveno‑političko i vojno organiziranje odbrane naroda i teritorija kako bužimskog, tako i bosanskokrupskog kraja.

Hasan Duraković (sin Zarifov) rođen je 22. maja 1953. godine u Bužimu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Zagrebu, gdje je položio i kurs za minera. Vojni rok u sklopu JNA služio je u Zagrebu i Karlovcu. Kraće vrijeme radio je u Austriji, potom duži niz godina u zagrebačkoj firmi “Dalekovod”, a od osamdesetih godina pa do rata bavio se privatnim biznisom u Bosni. Sa suprugom Eminom imao je dvoje djece, sina Abida i kćerku Lejlu. Jedan je od prvih pokretača i organizatora vojnih formacija na području Bužima. S pripadnicima dobrovoljačkog voda sudjelovao je u “aferi Milan Martić”, kojom je prilikom Martić i zarobljen. Kao pripadnik PDV “Hamza”, učestvovao je u borbama za Bosansku Krupu, držanju straže na Dobrom Selu i Banjanima, potom akciji “Kontejner”, pa neprijateljskom napadu na Bućevce za Kurban-bajram, te u oslobađanju Ćorkovače. Autor je posebne eksplozivne naprave pod nazivom “Gumeni top”, čiji se jedan primjerak i danas čuva u Muzeju 505. brigade u Bužimu.

Poginuo je 7. oktobra 1992. godine u rejonu Ćorkovače. Posthumno mu dodijeljeno najveće ratno vojno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”, i proizveden je u čin kapetana.

PREDRATNE GODINE I ORGANIZACIJA ODBRANE

Prije nego je doselila u čaršiju, Hasanova porodica živjela je na Velikom Brdu pored Bužima. O predratnim godinama i zajedničkom životu s Hasanom, supruga Emina, poznatija po nadimku Minka, kazuje: “Prije nego ću se udati za njega, Hasan je radio u Austriji, ali nije dugo, jer mu je mati bila teško bolesna, zbog čega je napustio Austriju i vratio se kući. Mati mu je umrla u 42. godini života, samo sedmicu dana nakon njegovog povratka. Onda se on oženio i kao miner se zaposlio u zagrebačku firmu ‘Dalekovod’. Sjećam se da je kući donosio neku debelu knjigu i preko vikenda učio. Tad je polagao za minera. Krajem sedamdesetih smo doselili u Bužim. Kad se Lejla rodila, on se vratio kući i sve do rata je radio privatno po Hrvatskoj i Bosni s firmom koja se bavila podzemnim instalacijama. Prije nego će izbiti rat, on i njegovi prijatelji su se redovno sastajali kod nas. Često su sjelili, pa onda negdje autom odlazili. Uglavnom, sve su to radili u tajnosti. Prvi su u Bužimu sebi posašivali vojna odijela. Kad je bio otvor džamije u Varoškoj Rijeci 1991. godine, Hasan i ta njegova ekipa bili su u osiguranju skupa. Sjećam se, kad su se pojavili na otvoru džamije u onim šarenim vojnim uniformama, narod se čudio. Oni su to na početku krili, ali na otvoru džamije prvi su put javno obukli vojna odijela. Pored Hasana, tu su još bili Asim i Halid Bajrektarević, Hunjo i Halid Šahinović, Samir Duranović i još neki. Hasan je vrlo rano sebi nabavio naoružanje. Imao je vojni snajper, potom osamdesetčetvorku, koju je zarobio kad je uhapšen Martić, pa onda još nekakvih pušaka, pištolja i municije. Sve je to stajalo u kući pod sećijom.”

Sin Abid je početkom rata imao 14 godina. Kako kaže, dobro se sjeća nekih momenata u kojima je sudjelovao otac Hasan. “Sjećam se da su na jednom od postrojavanja svi vojnici bili postrojeni na jednoj strani, a pripadnici ‘Hamze’, u kojima je bio i otac, stajali su pored. Tad je otac bio ćelav. Samo je imao zelenu traku na glavi. Početkom rata, nakon napada na Bosansku Krupu, otac je odlazio držati straže na Dobrom Selu. Tu je bio glavni akter u miniranju Mahine Glavice. S njim su često bili Edo Dizdarević, Safet Žabunov i još neki. Išli su često u nabavku naoružanja i municije. Prije nego će se zaratiti, otac je imao dosta oružja. To je bilo pušaka ‘k’o u priči’. Kupovao je, prodavao i drugima nabavljao. Na razne načine je sudjelovao u naoružavanju te prve grupe boraca. Jedan lokalni majstor mu je u autu prepravio rezervoar, tako da je pola rezervoara ostalo za gorivo, a pola je bilo prazno, pa su on i ekipa prevozili oružje iz Hrvatske. Natrpaju kratkih pušaka u rezervoar, vrate gore rezervoar, zategnu ga i bez problema te puške dovezu u Bužim. Kasnije se ispostavilo da su te puške ‘valjale glave’ u samom početku rata. Oni su međusobno sakupljali novac jedni od drugih i kupovali i dovozili naoružanje. Znali su ići u 3-4 auta. Otac je imao osamdesetčetvorku, pa snajper, automatsku pušku, pištolj i još vrsta oružja”, kazuje Abid.

Po njegovim riječima, Hasan je od prvog dana bio veliki aktivista SDA i vrlo zagrijan u vrijeme nacionalnog pokreta i političkog buđenja naroda. “U nas se u to vrijeme na kući vihorila zastava, i to onaj zeleni bajrak. Otac je išao na sve te skupove i uživao u tim stranačkim aktivnostima. Imao je više auta: Opela, Mercedesa, pa Forda, i vazda je bio u pokretu. S predsjednikom SDA Bužim Ismetom Velićem sarađivao je oko stranke i političkog života. Kod njega nije bilo da nešto ne može. Uvijek je bilo: jesi li pokušao. Nije on prihvatao odgovor da nešto ne može ukoliko se nije pokušalo. Bio je strog i autoritativan i nije dozvoljavao manipulaciju. Ili ideš ili ne ideš. Kad on postroji vojsku, to je moralo biti sve pod crtu. A nikako nije volio tračati, nije bio zavidan i sa svakim je nastojao imati lijep odnos. Posebno je volio pomagati ljudima. Kad ga neko nešto zamoli da uradi, on bi po svaku cijenu nastojao učiniti uslugu. Nije mu bilo teško za bilo koga se založiti, otići, pokucati na vrata, otvoriti bilo koju kancelariju. Ali čovjeku se mora pomoći”, svoja sjećanja kazuje sin Abid.

HAPŠENJE MILANA MARTIĆA

Zijad Nanić prisjeća se Hasanove uloge u aferi Milan Martić, a koja se desila 8. na 9. septembar 1991. godine. Tad su obojica bili pripadnici PDV-a “Hamza”. Kako kaže, radilo se o istinskom i srčanom patrioti, čovjeku koji se dobro razumio u minsko-eksplozivne naprave, ali i čovjeku koji je bio vrlo pouzdan kao saborac i saradnik. “Ako ti on kaže da će ići s tobom u vatru, onda se nisi trebao okretati i provjeravati ide li on. Takav je bio”, tvrdi Nanić i nastavlja: “Ja se s Hasanom prvi put susrećem prilikom zarobljavanja Milana Martića, ministra unutrašnjih poslova tzv. RSK. Hasan je s jednom grupom od 7-8 ljudi otišao malo ranije i, kad sam ja stigao u Bosansku Otoku, Martić je već bio priveden u policijsku stanicu. Onda je intervenirao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova RBiH Avdo Hebib da ga se oslobodi. Tu se bilo iskupilo dosta naroda koji nisu dali da se Martić pusti. Policija je morala koristiti suzavac da izvede Martića i uvede ga u helikopter kojim je Martić sutradan odvezen. Iako je Martić pušten, to hapšenje i još neke druge aktivnosti PDV-a ‘Hamza’ u kojima je i Hasan sudjelovao bile su jasan signal agresorskoj strani da u Bužimu već postoji dobra organizacija odbrane i da bi prema Bužimu u smislu bilo kakvog napada moglo biti tvrdo. To je stvorilo jednu famu o nama. Postojala je propaganda u srpskim medijima o prisustvu 7.000 zelenih beretki pod Radočem kod Bužima. Iako totalno netačna, takva uvjerenja su nama u početku rata dobrodošla. Jer to je u prvi mah odbilo želje i namjere agresora da krenu na Bužim.”

U posebnom sjećanju Zijadu Naniću Hasan je ostao u vrijeme kada se održavao miting jedinstva u Banjoj Luci aprila 1991. godine. Bio je to skup koji se zvao “vezanje zastava” i na kojem je govorio i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. Iako su na skup pozvani i Srbi, istom su prisustvovali samo Bošnjaci i Hrvati. O tom događaju Zijad kazuje: “Iz Bužima je na taj skup išlo nekoliko autobusa ljudi. Hasan je bio s jednom velikom zastavom SDA i s fesom na glavi. I kad smo se vraćali s tog trga gdje se održavao centralni miting, u hodu prema autobusima desila se jedna zanimljiva scena. Neko je nešto dobacio kroz prizemni prozor stana neke zgrade s visine od oko dva metra. Nisam čuo to dobacivanje, ali sam čuo kad je rahmetli Hasan uzvratio: ‘Ma zatvori taj prozor, ako ti dođem gore, ovu ću ti zastavu ugurati u usta!’ I ovaj je stvarno zatvorio prozor. A zastava je bila na štapu od oko 3 metra. I onda smo se mi smijali tome. Hasan je bio vrlo energičan i uporan čovjek koji, kad nešto zapne, to uglavnom i završi. Paralelno, on je bio i vjerski osviješten, ali pomalo i ‘baraba’. Imao je smjelost da se upusti u dramatične i rizične situacije. Na momente je bio prostodušan i naivan, pa nije na vrijeme razumio neke podvale u koje su ga neki zlonamjerni saborci bespotrebno uvlačili. Jedna od podvala bila je i ta oko pokušaja smjene komandanta Nanića, iz čega se on na vrijeme izvukao i pružio ruku komandantu Naniću. Poslije tog događaja, nakon što je shvatio u kakvu igru je uvučen i o kakvoj se navlakuši radilo, Hasan je jedno vrijeme bio napustio četu ‘Hamza’. Kad se desio taj incident oko opkoljavanja komande, u jednom momentu on je ostao jedini od pet članova pregovaračkog tima, a ostala četverica koja su došla s njim su otišla. I onda se on okrenuo desno, pa lijevo i vidio da ovih nema. Tad je samo rekao komandantu Naniću: ‘Komandante, tebi svaka čast, a ovi će me dobro upamtiti.’ Tad je iz revolta napustio ‘Hamze’, pa ga je komandant Nanić rasporedio u treći bataljon za komandira čete.”

ČOVJEK KOJI JE ULIJEVAO SAMOPOUZDANJE I POVJERENJE MEĐU SABORCIMA

Jedan od najbližih Hasanovih saboraca s početka rata bio je i S. D., koji kazuje: “Hasan Duraković je bio ključni čovjek u akciji hapšenja Milana Martića. Tu noć je policijska stanica u Bosanskoj Krupi ostala bez naoružanja i sve važnije arhive. Bosanskokrupski Srbi su se odvojili i otišli u Jasenicu, pritom sa sobom odnoseći većinu naoružanja. Predvođeni rahmetli Hasanom, nas 7-8 je u dva auta krenulo u tom pravcu, u smislu da vidimo šta se dešava i da pokupimo preostalo naoružanje u policijskoj stanici. Pored Hasana i mene, tu su još bili rahmetli Hunjo, rahmetli Hama, potom Safet Žabunov, Osman Bajrektarević, Vehbija Isaković i Mersad Mašinović. Po povratku, u Bosanskoj Otoci slučajno smo naletjeli na Milana Martića i njegovu pratnju. To se desilo na mostu. Martićeva ekipa je bila u 2-3 auta. I mi smo ih sve pohapsili i smjestili u policijsku stanicu. Nakon poziva i intervencija velikog broja političkih zvaničnika, Martić je iste večeri pušten na slobodu. Nažalost, vrijeme je pokazalo da je to bila vrlo loša procjena i vrlo loš potez jer to je bio jedan od ključnih momenata za neka dalja dešavanja. Da nismo pustili Martića, mogli smo za njega u razmjenu tražiti svo naoružanje Teritorijalne odbrane koje je bilo smješteno u Svodni. S ove distance se vidi koliko je Hasan bio dalekovid, a koliko je također bilo kratkovidih ljudi koji su pravili pogrešne procjene i koji su donosili loše odluke. Mnogi su se bojali JNA, bili u strahu od odmazde, protunapada i ostalog. Međutim, naša grupa se nije ni truna jednog bojala.”

Hasan je bio stariji od ostatka ekipe u PDV-u “Hamza”. Početkom rata je imao 40 godina i bio je u najzrelijim godinama života. “Od mene je Hasan bio stariji oko 15 godina. Koliko je on samo bio mudriji od nas, govori i situacija kad je poslao mene i Hunju rahmetli kod rahmetli Omera Šekića da donesemo mitraljez pedesettrojku. Kad smo mi došli kod njega, čovjek se izgalamio na nas i istjerao nas iz dvorišta. A mi smo bili spremni istući tog dida, oteti mu mitraljez, ali ne da did nikako da mu priđemo. Kaže: ‘Bježite mi s očiju, pobit ću vas k’o zečeve!’ A to je ustvari bila provjera za Omera, koliko je on pouzdan za saradnika. Nas dvojica to nismo znali. I sad se mi vraćamo nazad, ljuti, krivo nam što nismo uspjeli završiti posao, a Hasan nam kaže da je sve u redu i da je did prošao test. To je jedna Hasanova dimenzija koja pokazuje koliko je on bio zreliji od nas mladića i o čemu je sve mislio. Drugi detalj zanimljiv za Hasana odnosi se na situaciju kada je jednog mog komšiju koji je bio među organizatorima otpora zaustavila policija i počela mu praviti neke probleme. Htjeli su mu izuzeti auto. I Hasan je nas pokupio, mi smo došli, opkolili tu policiju i rastjerali ih. To su bili policajci koji su u komunizmu sijali strah i trepet u narodu. Kad je Hasan na njih ‘dreknuo’, oni su niza šumu pobjegli. Ostavili i auto i sve. On je nas tad ohrabrivao svojim postupcima i ponašanjem, a to je u to vrijeme bilo jako važno jer se organizacija odbrane neko vrijeme morala raditi u poluilegali. Inače bi nespremni dočekali rat. On je bio u pozitivnom smislu čovjek koji je ulijevao samopouzdanje i povjerenje među saborcima. Kad si s njim, osjećao si neku sigurnost”, navodi S. D.

Po kazivanju S. D., Hasanova ideja bila je da se u tadašnjoj firmi “Buteks” sašije 500 uniformi, za što je već postojao novac i osigurano platno. “Plan je bio da subotom i nedjeljom uposlenice ‘Buteksa’ sašiju uniforme i da im se sve uredno plati kao prekovremen rad. Međutim, neki vodeći ljudi tog vremena koji su utjecali na donošenje važnih odluka to nisu razumjeli, a to je bilo neposredno pred početak rata. Ne da taj Hasanov prijedlog nije dobio podršku, čak su predlagači bili javno prozvani”, tvrdi S. D. i navodi zanimljiv detalj koji se odnosi na Hasanovu ulogu u održavanju Referenduma o nezavisnosti Republike BiH: “Danima pred održavanje Referenduma o nezavisnosti srpski ekstremisti iz naselja Banjani puškarali su u pravcu naselja gdje je živjelo bošnjačko stanovništvo. Ispaljivali su svjetleće metke i ostalo. Ta svakodnevna pucnjava je s pravom izazivala strah i nervozu kod okolnog stanovništva. Nas je to toliko razljutilo da smo noć uoči održavanja referenduma ponijeli dvije osamdesetčetvorke i još nekoliko pušaka i otišli na to područje. Tu noć smo ispucali sve što smo imali od metaka. I to je bio jasan signal neprijateljskoj strani kakva je situacija u Bužimu. Tu su bili Hasan Duraković, Sado Šahinović, Safet Žabunov, Rus, Hunjo i još neki.”

DRŽAVA I VJERA U PROČELJU DUNJALUČKIH VRIJEDNOSTI

Komandant 505. brigade Sead Jusić sarađivao je s Hasanom krajem ljeta 1992. godine. Po njegovim riječima, Hasan je bio istinski patriota, čovjek koji se maksimalno stavio na raspolaganje svom narodu. “Radilo se o čovjeku kojem su država i vjera bile u pročelju dunjalučkih vrijednosti, ali on je bio i vrlo plah čovjek koji je često znao donositi ishitrene odluke i reagirati na prilično emotivan način”, navodi Jusić. O danima kada je Hasan bio komandir čete u trećem bataljonu Jusić se sjeća mnogih detalja, ali posebno mu je ostala u pamćenju njihova posljednja kahva prije Hasanova odlaska iz bataljona, što će se ispostaviti i kao njihov posljednji susret. Kako kaže, Hasan je dolaskom u treći bataljon jedno vrijeme bio malo rezerviran prema njemu, s primjetnom dozom nepovjerenja. Međutim, nakon svakodnevne saradnje, njihov odnos vrlo je brzo prerastao u odnos iskrenih saradnika među kojima je vladalo obostrano poštovanje. “Prava je šteta što nas je jedan takav čovjek, vojnik i starješina vrlo rano napustio, još u prvoj godini rata, jer njegov potencijal bi tek došao do izražaja da je bilo sudbine da poživi duže. Hasan je s lahkoćom vodio četu ljudi, a to isto je zasigurno mogao obavljati i na mnogim drugim starješinskim dužnostima”, naglašava Jusić.

O Hasanovom statusu i autoritetu u brigadi govori i Husein Kovačević, koji kazuje: “Poštovanje i autoritet koji je Hasan imao kod boraca bili su nešto što se ni izbliza nije moglo sresti kod nekih drugih komandira četa pa i nekih komandanata bataljona. Recimo, kada neki drugi komandiri stanu pred vojsku, tu se i znalo desiti da vojska priča. Međutim, kad Hasan stane i kaže: ‘Četa, miiirnoo!’, tad se mogao čuti i cvrkut ptica. Također je zanimljivo da je za Hasana neprikosnoveni vojni autoritet bio rahmetli Asim Bajrektarević. On je Asima toliko cijenio i poštovao, posebno zbog njegovog odnosa prema vjeri. Obojica su pod abdestom kretali na liniju i u akciju. Zbog toga su ih i drugi doživljavali kao izuzetno hrabre i odvažne starješine.”

KULTURNI PREGALAC I BRIŽAN RODITELJ

Hasan Duraković je pored u vojnom dijelu dao značajan doprinos i u kulturnom životu. U nekoliko navrata iskazao se kao veliki entuzijasta i pregalac u organizaciji kulturnih sadržaja. Svjedoci kazuju da je bio vrlo važna karika u organizaciji prvih “Preporodovih” sadržaja u Bužimu u proljeće 1992. godine. Poseban doprinos dao je u organizaciji velike bajramske akademije početkom aprila 1992. godine, koja je održana noć uoči osnivanja Glavnog kriznog štaba. To je bila vrlo značajna aktivnost kojoj je prisustvovao veliki broj zvanica i gostiju i sve je to zahtijevalo jako puno pripreme. Za tu je akademiju trebalo puno materijala da se postavi izložba, da se pripremi program i dekoracija i sve ostalo. Hasan je tad imao auto i on je bio ključna poluga da sve uspije. Ništa mu nije bilo teško. Da vlastitim autom vozi predsjednika ‘Preporoda’ za Cazin, da ode po nekoga, dočeka goste, da nabavi platno, da se kupi sve što je potrebno samo da akademija uspije i da sve protekne u najboljem redu. Bio je jako zagrijan za organizaciju skupova i općenito se znao posvetiti svemu onome što je radio.

Hasanova kćerka Lejla Midžić imala je 11 godina kada je otac poginuo. Rado se prisjeća djetinjstva dok je otac Hasan bio živ. Kako kaže, većina djece više voli majku, ali njoj je uvijek na prvom mjestu bio otac. O godinama bezbrižnog djetinjstva Lejla kazuje: “Sjećam se kad bi otac rahmetli dolazio kući s posla da bi mu moje prijateljice i ja zajedno trčale u zagrljaj, a on bi nas grlio podjednako, uzimao u naramak i nosio uz put. Nikad mi nije rekao: ‘Hajde se igraj, umoran sam.’ A ja bih mu se redovno penjala na ramena ili sjedila u krilu, bez obzira s kim je u društvu sjedio i razgovarao. Kad bi mi mati rekla da ga pustim na miru, on bi joj odgovarao: ‘Neka je, Minka, ja nikad nisam toliko umoran da bi mi ona mogla smetati.’ Koliko je samo volio djecu i koliko su djeca voljela njega, govori i prizor na dan njegove dženaze. Stepenice koje su vodile na sprat bile su pune djece od rodbine, iz komšiluka i svi su uglas plakali kao da im je najrođeniji. Ta scena mi je ostala urezana u sjećanje. Sjećam se i ‘Topsa’ iz tog perioda. Kad bi vojnici iz ‘Hamzi’ dobivali ‘Tops’, otac bi svoj stavio na vrh ranca i, kad bi došao kući, dao bi meni ranac i rekao: ‘Hajde ga složi, ti to najbolje znaš uraditi.’”

Sagledavajući njegov cjelokupni doprinos, s pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag. Posebno je bila važna njegova pokretačka snaga u smislu vizije i odlučnosti da se radi i djeluje, te velikog ohrabrenja koje je u trenucima rizika i opasnosti davao ostalim saborcima i saradnicima.





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti


POVEZANE VIJESTI


VIJEST SEDMICE


VIDEO SEDMICE

INFO BOX


Copyright © 2013 - 2019 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!