Indira Pjanić, Zlatni ljiljan: ''Spasila mi je život, a ja nisam imao priliku da joj zahvalim. Poginula je...''

ŽENE U ARMIJI RBIH

Indira Pjanić, Zlatni ljiljan: ''Spasila mi je život, a ja nisam imao priliku da joj zahvalim. Poginula je...''

Objavljeno na dan 03.03.2020 - 09:15 | Izvor: USKinfo.ba | faktor.ba


Indira Pjanić, krajiška heroina ostat će zapamćena po svojoj hrabrosti i nesebičnom spašavanju života svojih saboraca dok je i njen vlastiti život bio u opasnosti.

Dobitnica je ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Rođena je 4. januara 1972. godine u Cazinu. Po zanimanju je bila tekstilni tehničar a u ratu je bila bolničarka, pripadnica Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Cazin.

Mehmed Kapić, u to vrijeme, bio je komandir voda, te komandir jedinice u kojoj je bila i Indira, ističe kako njoj duguje svoj život.

- Nakon obilaska linije, prilazio sam svom rovu, začuo se zvuk granate i tu sam teško ranjen. Imao sam povrede obje noge, ruke, ramena i glave, i danas imam geler u glavi. U tom momentu sam probao ustati ali vidim ne ide. Dvojica kolega su dotrčala, za njima i Indira. Ubrzo se njih pet-šest okupilo da me pomjere sa tog mjesta jer smo bili izloženi. Ona je počela sa previjanjem, druga granata je pala, a svi oni su se bacili na mene da me zaštite. Niko nije mislio na sebe, već svako na onog drugog pored njega– priča Kapić za Faktor.

Ističe da su ga zatim odveli u bolnicu gdje mu je dalje ukazana pomoć.

- Doktor koji me primio, pitao me je ko me je previjao. Ja sam rekao da mi je prvu pomoć ukazala Indira, a da me nakon nje previo još jedan mladić kako bi učvrsti to što je ona uradila i smanjio mogućnost krvarenja. Tada mi je doktor rekao zahvali se njoj, odradila je odličan posao, zahvali se njoj za život i za noge – kazao je Kapić.

Za šest do sedam dana, u bolnicu su pristigli novi ranjenici i vojnici, te je pitao za stanje na terenu.

- Vidim da se nešto dešava, nisu mi htjeli reći šta je bilo, ali sam ustrajao da mi ispričaju. Rekli su mi da je nastao haos da smo izgubili puno boraca, i između ostalog kazali su mi da je poginula i Indira – sjeća se Kapić.

Kaže da mu je rečeno kako je preuzela njegovu pušku nakon njegovog ranjavanja, te da ju je nosila dok nije poginula.

- Nisam imao priliku da joj se zahvalim. Ona me je spasila, da ne doživim njenu sudbinu. Bez obzira što je nema među nama, ja nikada o njoj nisam čuo nešto loše. Bila je hrabrija od mnogih muškaraca, boraca. Uvijek je davala maksimum. Zadužila me je dok sam živ – zaključuje Kapić.

Šefik Čizmić, Indirin je saborac i kaže da se sjeća njene hrabrosti.

- Davno je to bilo, ja sam prije nje došao u jedinicu. Ona je bila bolničarka. Uvijek je sa sobom nosila pištolj, tetejac takozvani. Bila je veoma hrabra, gdje god smo mi išli, išla je i ona. Vrlo brzo je poginula, skoro na samom početku rata. Bila je veoma simpatična djevojka, tada dvadesetogodišnjakinja. Uvijek je imala kačket na glavi, kratku kosu, ona je bila djevojčica – priča Čizmić.

Bila je pripadnica Prvog cazinskog odreda.

- Zauvijek će ostati zapamćena. Ona je dala život za odbranu države, a posebno kada se uzme u obzir da ona nije morala biti na tom mjestu, to je sve bilo još uvijek dobrovoljno. Bilo je idemo braniti državu i išli smo. Uvijek je bila sa nama. Mogla je ostati 100-200 metara iza nas, ali ne, ona je išla uz nas – sjeća se Čizmić.

Kaže da se sjeća tog dana kada je poginula u mjestu Gornji Srbljani, zajedno sa četiri saborca 19. jula 1992. godine.

- Na tom mjestu prije nas poginuli su neki momci. Jedan iskusniji vojnik rekao nam je da se sklonimo sa tog mjesta. Ja sam otišao sa tog mjesta, sjeo sam, zapalio sam cigaru, dobro se sjećam. U momentu su pale dvije granate. Jedna od tih granata je pala ispred Indire. Komšija koji je stajao iza Indire na kamenu pola metra, njega ni jedan geler nije dokučio – sjeća se Čizmić.

Mujo Beganović sjeća se da je Indiru vidio samo jednom.

- Rahmetli Indira nije bila u mojoj jedinici, tu sam hrabru djevojku vidio samo jednom na ratištu. To je početak rata gdje su bili samostalni vodovi i čete po mjesnim zajednicama. 

Vidio sam je tada prvi put, mislim da je bio 3. juli 1992. godine kad su četnici izveli napad i probili našu odbranu u mjestu Brkići na Grmuško-srbljanskom platou. Ja sam vodio jedan vod iz svoje mjesne zajednice da preuzmemo liniju od voda iz MZ Gata – kaže Beganović.

Kaže da je taj dan poginulo 11 boraca.

- Četnici su munjevito ušli sa tenkom T55 i pješadijom u dio sela Brkići, gdje su taj dan poginuli naši borci. Došlo je do povlačenja naših boraca te je u jednoj dolini bilo oko 50 boraca gdje je došlo do kolebanja među borcima. Nisu bili voljni da se vratimo u selo. Tu sam prvi put vidio rahmetli Indiru u maskirnoj grožđastoj uniformi imala je sanitetsku torbicu i dok je nas nekoliko ubjeđivalo borce da se moramo vratiti u Brkiće i formirati liniju odbrane. Indira je izvukla iz futrole pištolj tetejac, repetirala ga i rekla ja idem prva a vi ako ste borci vratit ćete se u Brkiće. Tako je ta grupa boraca krenula za njom. Ušli su u dio sela i formirali liniju. Poslije je više nisam vidio, a čuo sam za njenu pogibiju – kazao je Beganović.

U naselju Pjanići, u Cazinu, sagrađen je i park koji nosi njeno ime.




PODIJELI OVU VIJEST



KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti


COVID-19
Prikaz zaraženih u BiH i ostalim zemljama regije


POVEZANE VIJESTI


VIJEST SEDMICE


VIDEO SEDMICE

INFO BOX


Copyright © 2013 - 2020 | USKINFO PROMOCIJA d.o.o. | Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!