Jednom kada izgubiš bebu, sve se promijeni

LOLE IZ KOMŠILUKANASLOVNA VIJEST

Jednom kada izgubiš bebu, sve se promijeni

Objavljeno na dan 25.02.2019 - 08:31 | Izvor: USKinfo.ba | lolamagazin.com


O nekim temama zaista je teško pričati. Pisati je možda i teže jer kad se misli stave na papir, konkretiziraju se i dobiju na težini.

Ovo će shvatiti svaka žena koja je doživjela tu bolnu sudbinu. U pitanju je gubitak bebe.

Teško je to podnijeti kada se desi u prvim mjesecima trudnoće. Ne znam. Ali znam kako boli kada dođe do poroda, kad je rodiš, vidiš živu, vidiš da se pomjera, a onda ti nakon par dana saopće da je nažalost vaša prijevremeno rođena beba izgubila bitku za život.

U većini slučajeva ranojutarnji telefonski pozivi ne slute na dobro. Posebno kada strepiš pored telefona i svaki dan moliš Boga da te ne nazovu iz bolnice s tom viješću. Ni tri godine nakon toga još se ne mogu sjetiti imena doktora koji me nazvao i saosjećajnim glasom rekao: „Žao mi je gospođo, Vaša beba…“

Dalje nije ni morao. Ostatak rečenice sam znala. U trenu se sve zaustavilo. Muk. Neko bestežinsko stanje kao da nestaješ u bezdan. Plač je došao tek kasnije.

U prvi mah je to stanje u kojem se čovjek bori za vazduh, bori se da povjeruje svom vlastitom čulu sluha. Ne može svariti tu misao. I mada od samog poroda znate da je stanje teško, da je bilo prerano, nadate se. Pa toliko je prijevremeno rođenih beba koje su danas odrasli ljudi. Čak i znate takve, isli su s vama u školu, studirali, radili. Toliko je njih pobijedilo. Ali moj dječak nije. Moj mali cvjetić je izgubio svoju bitku.

Nakon par dana pokušavate se i dalje sabrati, shvatiti šta se desilo, pomiriti se. I pomirite se jer drugačije i ne može. Dalje se mora bez obzira koliko boljelo. Onda dođe faza kada preispitujete sebe: jesam li nešto pogrešno uradila, jesam li mogla bolje. Ali bolje šta? Bolje ga čuvati u trbuhu? Jesu li doktori mogli bolje? Je li iko mogao uraditi više, bolje, pažljivije. Borite se sa lavinom suza koje krenu svaki put kada pomislite zašto ga nisam bar dodirnula. Ali bojala sam se. Dok je bio onako u onom staklu, sa gomilom cjevčica koje takvim bebama pomažu da dišu, na koje ih hrane (kap po kap) bojite se bilo šta poduzeti da ne ugrozite to malo ranjivo biće. Bojite se pipnuti ga jer mu možete prenijeti kakav virus ili bakteriju iz vanjskog svijeta pa mu dodatno otežati ionako tešku bitku za život.

Zato nije ni čudo što se ne mogu sjetiti imena doktora koji mi je tog ponedjeljka javio groznu vijest. Automatski sam potisnula to ime kao da je ono krivo za sve što je uslijedilo. Znam da nije doktor kriv. Samo je radio svoj posao. Težak je to posao kad jednoj mami koja je rodila prije 6 dana moraš reći nešto što će je slomiti. 

Smrviti. Nije niko kriv. Tako je moralo biti. Ali toliko boli. I boljeće. Toliko zaboli kada ti tvoj prvorođeni sin, petogodišnjak, vidjevši svu tvoju tugu koja te drobi kaže: „Volio bih da je bila djevojčica“ – „A zašto?“– pitam ga u čudu. Ne vidim smisao njegove konstatacije, niti uopće smisao zašto jedan petogodišnjak o tome priča. Pogotovo ako znate da je uvijek želio brata kao, uostalom, i svi dječaci. „Zato što djevojčice lakše prežive“– kaže on i zagrli me. On to ne zna. To su statistički podaci. Čuo je od nekog od odraslih. Ali on tako iskazuje svoj udio u mojoj boli i želi me utješiti.

AKO NISTE IZGUBILI DIJETE – NE RAZUMIJETE

Nakon određenog vremena, polako sastavljate djeliće slomljene sebe. Nastojite biti hrabri.
Ali više nikad niste isti. Nikad ne zaboravite niti prebolite u potpunosti. A ljudi koji vas ne poznaju začude se kada se rasplačete na dječijem odjelu u trgovini pri pogledu na flašice i cucle. Rasplačete se kada vidite reklamu za pelene. Prijatelji koji imaju bebu, neko vrijeme vam ne dolaze iz bojazni da vas ne povrijede. Ali ne vrijeđa vas njihova beba. Ne osjećate vi zavist zbog njihove, nego samo tugu zbog svoje. Njima je bilo suđeno tako, vama drugačije. U svakom slučaju hvala na razumijevanju.

Onda se život lagano nastavlja dalje, istim tokom. Za sve ostale. Gledajući izvana i za vas se nastavio istim tokom. Ustajete, idete na posao, funkcionišete, kuhate, radite zadaću sa djetetom. Čak se i smijete ponovo. Izvana sve izgleda isto. Ali samo vi znate, duboko u duši, da više ništa nije isto.


TAGOVI



KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2015 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!