''Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez puške'' - Na današnji dan je poginuo Adil Bešić

Heroj Oslobodilačkog rata

''Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez puške'' - Na današnji dan je poginuo Adil Bešić

Objavljeno na dan 28.11.2018 - 13:47 | Izvor: USKinfo.ba |


Adil Bešić (5. april 1964 – 28. novembar 1992) bio je bosanskohercegovački oficir i pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Rođen je u Kozarcu, u općini Prijedor. Kapetan JNA, a od 1992. godine je pripadnik Teritorijalne odbrane Bihaća. Adil Bešić je kao komandant 2. bataljona 502. slavne brdske brigade Petog korpusa poginuo 28. novembra 1992. na izvršenju borbenog zadatka u rejonu Grabeža. Posthumno su mu dodijeljena odlikovanja: Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata Armije Republike Bosne i Hercegovine.

ADILOV RATNI PUT DO OSVAJANJA LOHOVSKIH BRDA

“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

“Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac )

“Borili smo se za svoj opstanak. Nismo bili plaćeni, nismo imali ništa, ali smo shvatili i vidjeli o čemu se radi. Nismo imali izbora.” (Osman KLIČIĆ, borac)

Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća.

Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.

Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.

“Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši 2 topa zis koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima)

“U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996)

U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini.

“Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez oružja, čekajući da neko pogine ili bude ranjen da bi došli do puške… Ljudi su išli za Adilom s velikim elanom jer su znali koga imaju ispred sebe.” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

“Iako je bio u okruženju, Adil je u stilu scena iz američkih ratnih filmova, gotovo sam s jednim ranjenim borcem zadržao položaje gdje su bili topovi.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Adila Bešića sam upoznao u kasarni ‘Grmeč’ kada smo doveli momke na obuku. Poslije toga smo se sreli na Lohovskim brdima u pripremi akcije. Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u toj akciji osvajanja Lohovskih brda dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠANOVIĆ)

POGIBIJA NA GRABEŽU

Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.

“U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.

“Par dana prije Adilove pogibije bile su akcije na sve strane. Plan je bio da pomaknemo linije preko tenkovskog puta. Bilo je minirano. Mladi inžinjerci ustručavali su se otići ispred linija kuda idu tenkovi…” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

“Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

“Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)

“Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac)

“Svi koji su ga poznavali izgubili su dio sebe, ali smo njegovom pogibijom dobili još veći elan i snagu da zadržimo ono što smo s njim oslobodili i da idemo dalje ka našem cilju, a to je bila Bosna i Hercegovina.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)

“Danas, gotovo 20 godina poslije, otiđite na Kamenicu, u Vrstu, Gatu, Izačić, Klokot, Malu Peć i druga mjesta. Vidjet ćete da nema kuće koja ne zna ko je Adil Bešić, i ne bi valjalo da nije tako.” (Refik BAŠANOVIĆ, borac)

“On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade)

“Adil Bešić je bio ponosan što je u svojoj vojničkoj karijeri mogao stajati s borcima koji su branili i brane slobodu, čast i dostojanstvo bošnjačkog naroda i čovjeka kao univerzalne vrijednosti. Boreći se srčano Adil Bešić je iznova promovisao najveće ljudske vrline, zatim odlučnost i riješenost da se odbrani narod od prijeteće najezde fašizma.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, 1995)

Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću.

Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.




PODIJELI OVU VIJEST



KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti


COVID-19
Prikaz zaraženih u Bosni i Hercegovini | Izvor: Klix.ba


POVEZANE VIJESTI


VIJEST SEDMICE


VIDEO SEDMICE

INFO BOX


Copyright © 2013 - 2020 | USKINFO PROMOCIJA d.o.o. | Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!