Nele Karajlić: Bio sam uvjeren da me cijelo današnje Sarajevo prezire, ali me mnogi ipak poštuju

INTERVJU ZA KLIX.BA

Nele Karajlić: Bio sam uvjeren da me cijelo današnje Sarajevo prezire, ali me mnogi ipak poštuju

Objavljeno na dan 02.07.2019 - 07:05 | Izvor: USKinfo.ba | klix.ba


Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić, javnosti najpoznatiji kao nekadašnji frontmen kultne sarajevske grupe Zabranjeno pušenje te istaknuti član Top liste nadrealista, danas je pisac koji se na muzičku scenu vraća sam. 

Karajlić je u intervjuu za Klix.ba otvoreno govorio o povratku na muzičku scenu, rodnom Sarajevu i situaciji u zemljama bivše Jugoslavije.

Prije nešto više od godinu Nele Karajlić najavio je povratak na muzičku scenu, a zatim nastavkom kultne pjesme "Nedelja kad je otiš'o Hase" obradovao poštovaoce svoje muzike širom bivše Jugoslavije. Nakon nastupa na beogradskom Beer Festu i solističkog koncerta na Tašmajdanu priliku da ga čuje uživo imat će i publika OK Festa koji će od 12. do 14. jula biti održan na Tjentištu.

Šta će to publika imati priliku čuti na Tjentištu i s obzirom na to da ste i prošle godine bili na OK Festu kako vam se čini ovaj ambijent za muzičke festivale i događaje?

Tjentište je veoma inspirativno za ovakvu vrstu festivala. Prošle godine tu sam imao promociju knjige i zaista mi je bilo uzbudljivo da na jednom ovako značajnom historijskom mjestu vidim svu tu mladost i čujem dobru muziku. Da je živ, i drug Tito bi bio u publici. Kako sam odlučio da ove godine odsviram nekoliko koncerata, s velikom sam radošću pristao na poziv organizatora da na mitskom mjestu gdje su partizani probijali obruč puškama, ja to učinim svojom muzikom. Repertoar koji ćemo izvesti bit će veoma sličan onom koji smo izvodili na stadionu Tašmajdan u Beogradu. Dakle, jedno ludo i nezaboravno putovanje u prošlost u kojem ćemo se podsjetiti nekih najznačajnijih pjesama grupe Zabranjeno pušenje, uz koju sam, kao i mnogi moji fanovi odrastao. Zabranjeno pušenje je, pretpostavljam da znate, moja omiljena grupa i s ponosom mogu reći da sam ja, barem u onom predratnom periodu, bio na svakom njihovom koncertu.

Je li nastavak pjesme "Nedelja kad je otiš'o Hase" uvertira u novi album koji vaši fanovi priželjkuju od "Ja nisam odavle"? 

"Nedelja kad je otišao Hase 2" jeste pjesma kojom sam htio kroz jedan mali igrani film prikazati šta nam se sve dogodilo od one prve verzije, objavljene 1985. godine do danas. Zbog toga ona i ima formu hip hopa, jer se samo na taj način može ispričati cijela historijska drama za samo pet minuta. Ta pjesma mi je dala krila da se ponovo počnem baviti muzikom. Prirodno je da iza nje slijedi i album. Od 'Ja nisam odavle' do danas sam napravio još četiri albuma, ali oni su vezani za neko drugo tržište.

Prošle godine ste promovisali knjigu "Solunska 28". Odakle ideja za kombinovanje historijskih činjenica s fikcijom i kakav je dosadašnji feedback, kako ljudi prihvataju ovu priču?

Ispravio bih vas. "Slounska 28" je u potpunosti fikcija, ali je teško dokazati da se to nikada nije dogodilo. Jedina historijska činjenica je da je moj pradeda s početka dvadesetog vijeka izgradio kuću na Dorćolu, sve ostalo je plod moje mašte. Njen drugi nastavak, koji spremam za jesen, sadržavat će mnogo više elemenata koji su vezani za moju porodicu u Beogradu. Sama činjenica da je knjiga doživjela peti tiraž, da je dobila nagradu Momo Kapor i da me izdavač pritišće za što brži nastavak govori o tome da ju je publika prihvatila. Namjerno kažem knjiga, a ne ja, jer je meni djelo mnogo značajnije od samog autora.

Prije toga smo čitali "Fajront u Sarajevu", autobiografiju koju ste napisali nakon srčanog udara kada vam je "zvanično zabranjeno pušenje". Je li to samo koincidencija ili je ta knjiga vaš dug prema Sarajevu? 

Knjigu "Fajront u Sarajevu" želio sam napisati mnogo ranije, ali nisam stizao od koncerata. Imao sam osjećaj da je važno napisati knjigu o tome odakle dolazimo, mi koji tutnjimo po svijetu šireći dobre vibracije. Ko su ti ljudi koji pune sale po svim kontinentima. Šta im je historijska pozadina? Šta nam je to pomoglo da u jednoj surovoj i beskompromisnoj trci na planetarnom tržištu opstanemo? Da li je to baš zemlja, društveno uređenje i grad iz kojeg dolazimo? To je bila ona prva iskra koja me je tjerala da je napišem, a srčani udar mi je samo pomogao da to uradim što prije, jer je postojala veoma realna mogućnost da odem s ovoga svijeta, a da iza sebe ne ostavim ovo svjedočenje. S druge strane, bilo mi je važno da izdam tu knjigu jer smo svi svjedoci s kojom se lakoćom falsifikuje historija, iskrivljuju i sakrivaju činjenice. Važno je bilo da ostavim iza sebe svoje svjedočenje o dvije najljepše decenije u historiji mog rodnog grada. Činjenica da je 'Fajront' pročitalo toliko ljudi daje mi za pravo da zaključim da sam u tome i uspio.

Kako gledate na činjenicu da se o vama u Sarajevu i danas često priča?

Prirodno je da se mnogo priča. Sudbine su nam dovoljno isprepletene pa je i logično da se o tome i poslije trideset godina govori sa 'strašno'. Na kraju krajeva, moj ulog u te dvije najljepše decenije tog grada nije mali. Neki kažu i da je odlučujući. Međutim, čini mi se da se stvari u odnosu na mene polako mijenjaju nabolje. Bio sam uvjeren da me uglavnom cijelo današnje Sarajevo prezire, ali kako sam otvorio Facebook i kako preko te društvene mreže komuniciram sa cijelom Jugoslavijom, bez novinara i drugih posrednika, primijetio sam da me mnogi iz Sarajeva poštuju i cijene, iako ne dijelimo ni isto mišljenje ni političke stavove. To su uglavnom oni mladi, rasterećeni politike i ostalih gluposti. Već vidim da se o mom pitanju u Sarajevu za koju godinu raspisuje referendum, pa da vidimo ko je za, a ko protiv. Do tada, ovi koji me cijene, nek nađu neki prevoz, dođu do Tjentišta i čuju kako uživo zvuče pjesme koje su proslavile njihov grad i uz koje su odrasle generacije. Niko im to od mene ne može vjerodostojnije pokazati.

Prije odlaska iz Sarajeva devedesetih godina pružali ste "žešći otpor ludilu". Je li bilo moguće oduprijeti se tome, šta je nedostajalo i falilo? Koliko je na vas utjecalo to što se tom ludilu nismo oduprli?

To ludilo o kojem sam govorio pobijedilo je i još uvijek je dominantno, od Vardara pa do Triglava. Depresija, bjesnilo, mržnja i neznanje su glavne karakteristike tog ludila. Demokratske promjene donijele su propast i stradanja. Na dobitku je samo dva posto stanovništva Jugoslavije. Ostalih 98 posto, uključujući i one koji su ušli u Evropsku uniju, su izgubili sve. Možda su dobili pokoje ljudsko pravo, ali su izgubili pravdu. Taj poraz devedesete godine me u potpunosti polomio. Snimio sam još jedne Nadrealiste, kao moj posljednji vapaj pred klanje, a zatim otišao i pustio da koalicioni partneri između sebe završe posao. Ja sam se okrenuo svjetskom tržištu, svirao po planeti i čekao da me opali infarkt.

U pjesmi "Tri ratna havera" koji se nalazi na albumu "Ja nisam odavle" ste fenomenalno spojili emocije i ironiju. Kako danas gledate na tri stara havera ljuta? Jesmo li ikada srušili taj kineski zid koji je stajao između tri naroda?

Kineski zid iz te pjesme je veći i duži od onog koji je postojao početkom devedesetih. Nevjerovatno je koliko ljudi ne vide šumu od stabla ispred njih. Varaju se i oni koji misle da im ovo stanje odgovara. Nerazumjevanje je još veće nego što je bilo ranije. Pogledi na historiju i geografiju sve su udaljeniji. Moja nada leži samo u tome da se prosperitet i normalizacija mogu dogoditi iznenada i bez objašnjenja, baš kao što smo se iznenada i bez objašnjenja poklali.

U javnosti je uvriježeno mišljenje kako ste vi taj haver koji "ne može bez Sarajeva, te vode i tog zraka". Koliko u tome ima istine? 

To je rečenica koju mi je rekao moj drug Zena kada smo se čuli posljednji put prije prekida telefonskih veza. Ona je duboka, osjećajna, snažna i ja je u potpunosti razumijem. Zato je i dobila počasno mjesto u pjesmi. Ona u njoj odzvanja. Ja, kao što vidite, umijem da nađem drugu vodu i drugi zrak. Samo što ja to otvoreno kažem i nikada ne lažem, za razliku od mnogih mojih kolega iz rodnog grada koji žive svuda samo ne u Sarajevu, a lažu vas da ne mogu bez te vode i tog zraka. 

Simbolično je i vrijeme u kojem je ta pjesma nastala. Je li album "Ja nisam odavle" pokušaj pomirenja sa Sarajevom i objašenjenja vašeg odlaska i dešavanja devedesetih godina?

Album "Ja nisam odavle" bio je moj pokušaj da razumijem sve što nam se dogodilo devedesetih. I rat i stradanja, neimaštinu, sankcije, kriminal... Za svaku od ovih stvari ima barem jedna pjesma na albumu. Devedesete su bile strašne, ali su s druge strane bile inspirativne, nenadoknadivo blago. Sve ono što smo krčmili iz devedesetih funkcioniše i sada. Na kraju krajeva, jedna pjesma s albuma "Ja nisam odavle" - "Ženi nam se Vukota" bila je naša ulaznica na svjetsko tržište. A da me pitate da li bih svoju svjetsku karijeru zamjenio za mir u Jugoslaviji. Naravno da bih. Našao bih ja načina kako da nastupim u pariskoj Olimpiji i bez rata.

Jeste li jugonostalgičar i je li politika zajeb?

Ako se pod jugonostalgičarom podrazumijeva onaj ko kaže da je nekada bilo najmanje dvadeset puta bolje, slobodnije, inspirativnije i normalnije nego sad, ja ne samo da sam jugonostalgičar, već se prijavljujem da budem i general te vojske. Možda nisam u pravu pa vas pitam šta vi mislite. Kada se živjelo bolje? Kada se živjelo normalnije? Kada smo bili ljudi, a kad brojevi? Kada smo voljeli, a kada mrzili? Kada smo radili za sebe, a kada za gazdu Kurta? Kada smo bili bezbrižni, a kada pod stresom? Kada se svirala bolja muzika? Kada su se snimali bolji filmovi? Pa kako da ne budem jugonostalgičar. Nemojte misliti da sam glup i neuk pa da ne razumijem historijske procese koji su tu zemlju napravili pa je zatim srušili, to valjda preko mojih djela shvatate, ali čisto s psihološke strane, Jugoslavija je donosila svijetle boje, radost, ambiciju, blagostanje i ideju, a sve ove države koje su nastale njenim komadanjem donijele su samo mrtve, raseljene, nervozu, teške riječi, mržnju, apatiju i bijes. Uvjerite li me u suprotno, prestat ću da budem jugonostalgičan. Jedini koji je to shvatio je Novak Đoković, čovjek koji se rodio u smiraj te divne zemlje i koji kroz svoj autoritet pokušava u ljudima probuditi ono ljudsko, bez obizira na njihovu vjeru, naciju, imovinsko i bračno stanje.

Šta je prema vašem mišljenju osnovni problem ovih prostora i ljudi? Zanemaruju taktiku ili?

Mi živimo upravo onako kako smo zaslužili. Pod pritiskom. Sve dok ne shvatimo da našu budućnost trebamo graditi sami, pomoću naših deset prstiju, sve dotad će nam budućnost graditi tuđi prsti. Problem je u tome što jedna strana uvijek računa na tuđu pomoć, ne shvatajući da se tuđa pomoć plaća mnogo skuplje od razgovora s komšijom.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom, a šta najvećim promašajem?

Najveći moj promašaj je katastrofa devedesetih, a najveći uspjeh tek treba da dođe. 

Za kraj, planirate li opet doći u Sarajevo?

Sačekat ću rezultate referenduma (op. a. referendum koji će se prema njegovom mišljenju raspisivati prilikom njegovog narednog dolaska u Sarajevo).





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti


POVEZANE VIJESTI


VIJEST SEDMICE


VIDEO SEDMICE

INFO BOX


Copyright © 2013 - 2019 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!