Posljednji Jugosloveni su platili najvišu cijenu ratu

Istraživanje

Posljednji Jugosloveni su platili najvišu cijenu ratu

Objavljeno na dan 18.12.2017 - 22:27 | Izvor: USKinfo.ba | detektor.ba


Ratna razaranja u BiH najviše su pogodila jednu generaciju koja je najviše ginula, a bila je premlada da odlučuje. Preživjeli – posljednji Jugosloveni – prestari za integraciju u društvo, u velikom broju danas napuštaju BiH i odlaze u zemlje Zapada.

Prema podacima Knjige smrti BiH, u ratu je poginulo 96.895 ljudi, a najviše su ginuli oni koji su tad imali između 20 i 24 godine. Poginulo ih je skoro 13.000. Institut za nestale BiH navodi da najveći broj nestalih predstavljaju 20-godišnjaci, njih 580, a i najveći broj ubijenih je u trenutku smrti imao 20 godina.
BiH je ostala bez jedne četvrtine osoba rođenih između 1968. i 1977. godine. Poredeći podatke popisa stanovništva 1991. i 2013. u BiH živi približno 114.000 manje pripadnika te generacije nego što ih je rođeno. Identitet im je građen na pionirskim zakletvama, štafetama, proslavama Titovog rođendana… Kao što su proslavljane, te vrijednosti su i rušene pred njihovim očima.


„Knjiga smrti BiH“ daje detaljan i sistematičan uvid u poginule tokom prošloga rata.Ginuli su najviše oni koji su u ratu imali između 20 i 24 godine. (Foto: BIRN BiH)

Profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Todor Kuljić kaže da je generacija rođena od 1968. do 1976. godine ustvari “restaurativna generacija”.
“Ona je formirana u dobu kada su obnovljeni kapitalizam, religija i nacionalizam. Rat je bio generator političke generacije ovoga doba. Klasnog neprijatelja istisnuo je nacionalni, prošlost je oživljena, ali sada centrirana oko stradanja vlastite nacije u novoj herojskoj retorici nacionalne pravde”, smatra Kuljić.

Slaven Mistrić

Rođen je u Sisku 1974. godine. Djetinstvo, ali i ratna dešavanja, proveo je u Velikoj Kladuši.
Rat, pred kraj srednje škole, odvodi neke njegove drugare u Srbiju, ali dolaze novi koji su napustili Bosansku Krupu. Kako kaže, tada ga najviše zanimaju “cure iz Krupe”, ali postaje i vojnik.

Slaven Mistrić kaže da je bez prijatelja ostajao polako i bolno i s tim se nikada nije naučio nositi (Foto: BIRN BiH)

“Kasnije ću saznati da je čovjek s istetoviranom ružom na vratu, koji nam je vodio obuku, bio Legija… Imao sam 21 godinu kada sam završio ubrzanu obuku Legije stranaca i postao Abdićev jurišnik u notornim ‘Golubovima’”, kazao je Mistrić.

Slaven Mistrić kaže da je bez prijatelja ostajao polako i bolno i s tim se nikada nije naučio nositi (Foto: BIRN BiH)

“Nisam bio vođen ideologijom. Bio sam pragmatičan. Bio sam ponekad i heroj, bio sam spreman i ubiti. Nikad nisam napravio nešto čega me sram, osim kada sam u nekoj kući ukrao knjigu, a u drugoj pijan razbijao suđe”, prisjeća se Mistrić. Prema Mistrićevim riječima, pripada generaciji jednoumlja.

“Bilo da se kunemo kako je u Jugi bilo najbolje ili u naciju i vjeru. Generacija smo koja je propustila da bude prva koja će odrasti na temeljima demokracije”, kaže on i zaključuje da su Bosanci “najbolji i najgori ljudi”.

Đoko Pupčević

Imao je 23 godine kada je rat došao u njegovo rodno selo Srpska Tišina, koje se nalazi nedaleko od Šamca. Pupčević je ratni vojni invalid, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) i penzioner. Ima troje djece i nijedno ga ne pamti bez štaka.

“Moj sin ima dovoljno godina za ženidbu i često ga pozivam da to uradi. Kažem da sam mu državu napravio, a on ne može ni da se oženi. On meni na to odgovara: ‘E jeste je napravili, svaka vam čast’. I ima pravo kad se smije”, kaže Pupčević.

Sjeća se lijepog života na rijekama. Ribarenja, kupanja, izleta… Nije se pitalo ko je koje vjere.
“A onda dolaze teška vremena. Dolazi narod iz Hrvatske, Srbi naviru iz Krajina. Bježe glavom bez obzira iz svih hrvatskih mjesta i pričaju strahote. I sve što su ponijeli stalo je u torbe.”

Đoku Pupčevića niti jedno od troje dece ne pamti bez štaka (Foto: BIRN BiH)

Uslijedila je mobilizacija, podijeljene su im puške i “niko se nije bunio”.
“Svi smo bili patriote. Kad je počeo rat, bilo je ‘Sad ćemo mi njima pokazati’. Tek kad rat završi, čovjek vidi šta se sve dešavalo.”
Ne voli pričati o svom ranjavanju, kada je zamalo izgubio nogu, niti o ratnim iskustvima.
Pupčević je bio predsjednik Odbora ratnih vojnih invalida općine Šamac. Iako je volonterski posao, radio ga je s puno ljubavi. Isposlovao je da se dvojici invalida, uz pomoć općinskih vlasti, naprave kupatila. Za to je mjesecima opsjedao načelnika.

Kasnije se priključio organizaciji “Centar za nenasilnu akciju” kao aktivista i obilazio je mjesta stradanja drugih strana u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
“Da me opet pozovu u rat, ne bih išao. Imamo samo jedan život i treba ga čuvati. Vjeru u ljude nisam izgubio, ali jesam u vođe. Gdje god su ljudi stradali mi smo odlazili da se poklonimo žrtvama. Ovaj rat niko nije volio.


Đoko Pupčević kaže da ne bi ponovo uzeo pušku u ruke (Foto: BIRN BiH)

Damir Marjanović

Damir je rođen 1974. godine u Sarajevu. Bio je vojnik, a sada je profesor iz oblasti genetike i antropologije. U ratu je bio ubijeđen da “brani svoj stil života“.
“Ja znam da sam bio na pravoj strani, ali isto tako sam siguran da moj najbolji prijatelj iz djetinjstva koji je bio na drugom kraju je za njegove roditelje te 1992. bio na ‘pravoj’ strani.”

“Damir Marjanović kaže da je čitajući Remarkov “Povratak”, znao da će njegova generacija brzo s ratnim iskustvima biti teret istim onima koji su ih poslali da pucamo jedni na druge” (Foto: BIRN BiH)

Kako kaže, dio je “generacije dobre djece koja je slušala roditelje i pratila njihove ideale i, nažalost na kraju, ratovala za ono za šta su oni glasali.
“Mislim da smo svi u našim glavama bili junaci iz partizanskih filmova na kojima smo odrasli. Nažalost, nedugo zatim su, izgleda, neke od nas lideri koji su nas poveli u taj rat pretvorili u domaće izdajnike i suradnike okupatora iz tih istih filmova i okaljali naše iskrene ideale”, kaže Marjanović.

Dok su bili na bojnim poljima, komšiluk se praznio.

Marjanović je bio vojnik a danas je uspješan genetičar i naučnik (Foto: BIRN BiH)

“Cijela jedna generacija komšiluka u kojem sam odrastao sada skoro i ne postoji. Neki su otišli, neki su poginuli u istoj uniformi kao i ja, a neki, među njima i moj najbolji prijatelj, u uniformi protiv koje sam se borio i na koju sam pucao”, kaže on.
Marjanović dodaje da je njegova generacija odrasla na pionirskoj zakletvi, ali da su je političari 90-ih godina “modificirali”.

“Mi nismo bili spremni da to prepoznamo. Kada smo prepoznali, već je bilo kasno!”, zaključuje on.

LEJLA PAŠALIĆ

Rat je Lejlu zatekao u rodnom Sarajevu i imala 19 godina. Upisala prvu godinu fakulteta i umjesto godina odrastanja doživljava pakao podruma. Dani su se sastojali od donošenja vode, sječe drva, nekada pod granatama i snajperima, gladna i žedna, u tuđoj odjeći i obući. Tuđe su bile i naočale. Malo veća dioptrija od njene. Svoje je uništila bježeći u zaklon.
“S Vraca smo pobjegli brat i ja, držeći se za ruke, aprila 1992. pored barikade na kojoj su zaspali pijani stražari zloglasnog Batka. Brat je imao 14 godina.”
U ratu se zaljubila u novinarstvo, na Radiju Stari Grad je 1994. godine počela raditi kao spiker.

Lejla Pašalić s bratom ratnih godina i 20 godina nakon rata (Foto: BIRN BiH)

Glas Lejle Pašalić obilježio je postratno vrijeme u Sarajevu. Novinarstvom se bavi i danas. Veze s drugarima su teško raskidive. Družili su se “uživo” jer nisu imali internet. Bez obzira što su razbacani od Australije do Kanade, Lejla i dalje osjeća pripadnost njima.

“I dalje dijelimo iste ideje humanizma, sekularizma i tolerancije. S druge strane, stasava druga generacija rođenih oko rata i odraslih u tom periodu, koja me plaši. A teško ih je kriviti jer mnogima su najranija sjećanja vezana isključivo za rat, krv i smrt”.

Svome sinu rijetko priča o ratnim iskustvima.

“Upravo jer se plašim da ću ga viktimizirati, prenijeti mu traume, izazvati mržnju. Ne bih da izraste u osobu opterećenu teškim bremenom… Na prste mogu prebrojati ljude koji su išli sa mnom u razred u osnovnoj i srednjoj školi, a koji su još uvijek tu. Baš kao u onoj Bajaginoj pjesmi ‘Moji su drugovi biseri rasuti…’”

DINO ŠOŠE

Dino je dijete Mostara i sretnik koji nije nosio uniformu tokom rata. Imao je 17 godina kada su se počeli smjenjivati suprostavljene strane i neprijatelji u rodnom gradu, a godinu kasnije napustio je domovinu i danas živi u Austriji.

Razočarenja su se nizala od nacionalizma u Hrvatskoj i Sloveniji, do šoka prvih granata kod njegove zgrade i konačno etničkog čišćenja, koje je slijedilo u njegovom kvartu, kako kaže.
“Smatram da je dobro što sam cijelo vrijeme ostao na strani žrtve. Moglo se desiti da budem uvučen u saučesništvo. Mislim da je ta trauma veća od trauma žrtve. Makar one koja nije gubila najbliže.”

Njegova generacija nije obilježila maturu, ali su se našli nakon 20 godina ispred svoje gimnazije “Aleksa Šantić” da obilježe jubilej, a Dino je iskoristio trenutak da kaže kako sistem dvije škole pod istim krovom predstavlja “klasični fašizam”.

Dino Šoše smatra da je generaciju koja imala jugoslovesnki identitet, rušenje bivše države učinilo nesigurnijim (Foto: BIRN BiH)

Osmislio je i transparente na kojima je između ostalog pisalo: “Ima li ovdje profesora ili ste svi konstitutivni”, “Dijelite djecu, oduzimate im budućnost, množite nam problem, saberite se!”.
“Moja generacija je bila među prvim imala jugoslovensku kulturu i identitet. Tako da nas je raspad Jugoslavije učinio nesigurnijim nego generacije koji su identitete gradili na etničkim podjelama.”

Dino Šoše da se sa etničkim grupama upoznao kroz “Nadrealiste” ’90-tih godina prošlog vijeka. A onda “nacionalizam nas naprosto preplavio”, kaže on (Foto: BIRN BiH)

Poređenjem podataka popisa 1991. i 2013. godine Agencije za statistiku BiH vidljivo je da je BiH ostala bez jedne četvrtine današnjih četrdesetogodišnjaka (Foto: BIRN BiH)

RAMIZ HUREMAGIĆ

Ramiza je rat zatekao u studentskom domu u Zagrebu, gdje iz rodnog Cazina došao na studij kriminalistike. Studij će završiti deceniju kasnije u Sarajevu gdje i danas živi. Zaposlen je i piše poeziju. Otac jednog petnaestogodišnjaka, od kojeg uči živjeti.

Ramizova fotografija iz zagrebačkog indexa s početka devedesetih (Foto: BIRN BiH)

Od tog dana, u Zagrebu, kada je uvidio da se rat s rubnih područja Hrvatske prelijeva u BiH, krenuo je pješice put Cazinske Krajine, zajedno s još nekoliko stotina ljudi.
Huremagić je putovao s jednom mišlju – da treba biti kod kuće, kod svojih. Kaže da je dobro znao šta ga čeka. Kada je obukao uniformu, imao je nepunih 20 godina.

“Kod kuće su tad bile dvije mlađe sestre. Smatrao sam da mi je obaveza da ih odbranim, sačuvam. Tako je i bilo… Moja misija je završena. Ja sam svoj rat dobio”, prisjeća se Ramiz.

I on tuguje što se ne može sastaviti jedan razred od cijele generacije. Oni koji nisu poginuli, nisu više u BiH.

“Možda će sve krenuti nabolje kada nas više nikako ne bude. Kad i posljednji od nas koji je ratovao, najzad umre. Danas se osjećam dobro. Nikad više nisam radio, pisao, a eto, nikad nisam izvadio ni papir da sam ranjavan. Premalo je urađeno na katarzi. Mi smo zapravo, druge pustili da drugi pričaju, a mi, koji znamo najbolje kako zlo izgleda, smo se sklanjali. Prešućivali istinu i lagali sami sebe vlastitim sjećanjima”, kaže on.

Ramiz Huremagić kaže da je svoj rat dobio i da ništa ni od koga nije očekivao (Foto: Edin Džeko)

VEDRAN PERŠIĆ

Vedran je svoje punoljetstvo dočekao u jesen 1992. godine u ratnom Sarajevu. Godinu kasnije je obukao i uniformu. Cjelokupno tadašnje iskustvo rezimira: „bilo mi je hladno, bio sam gladan i bilo me je strah“. Peršić gradi uspješnu karijeru glasnogovornika i radi za internacionalnu banku.

Vedran Peršić tokom ratnih godina u Sarajevu (Foto: BIRN BIH)

“Bio sam u vojsci. Ispunio sam građansku dužnost“, kazao je. Na pitanje da li je ubio nekoga, odgovara da je sretan da može odgovoriti negativno. „ Zato se danas osjećam čovjekom“, ističe Vedran.

U aprilu 1992. bilo je oko 300 gimnazijalaca s njim u generaciji. U junu 1993. na maturskoj zabavi bilo ih je manje od stotinu. Prvo obilježavanje mature i okupljanje generacije organizovali su 2013. na 20-tu godišnjicu. Tada ih se okupilo oko 70.

„Emotivci i nostalgičari su došli iz raznih krajeva svijeta. Troje iz Australije, nekoliko vršnjaka iz Francuske, Nizozemske, Austrije, Velike Britanije, te drugih zemalja bivše Jugoslavije“, pojašnjava Vedran.

Prema njegovim riječima, nisu prirodno sazreli i svaki put kad se sretnu ima osjećaj da „probude neupotpunjenu mladost“.

„ Kao da nam nedostaje ta zajednička godina u školskim klupama da možemo krenuti dalje u odrastanju“, kazao je Vedran.

Unatoč tome, smatra da su njegova osnovna uvjerenja ostala nepromijenjena. Ljude i dalje dijele na dobre i loše, a vjeruje u ljudskost i razum.


„Peršić: Mislim da su moja osnovna uvjerenja ostala nepromijenjena. Ljude i dalje dijelim na dobre i loše. Vjerujem u ljudskost i razum“ (Foto: BIRN BiH)

Vedran je danas strastveni maratonac. Fotografija napravljena tokom maratona u Zagrebu (Foto: Zagrebački maraton)

 

 

 

 

 





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2019 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!