Ramzija Dedić, majka džudo prvakinje Azre Dedić: Na svoju Azru sam preponosna

Bihać

Ramzija Dedić, majka džudo prvakinje Azre Dedić: Na svoju Azru sam preponosna

Objavljeno na dan 06.12.2018 - 15:09 | Izvor: USKinfo.ba | cazin.net


Dvadesetčetverogodišnja Azra Dedić iz Bihaća, djevojka sa Down sindromom, ostvaruje zavidne rezultate kada je u pitanju džudo, ne samo na regionalnom i europskom nivou, već i na svjetskom nivou.

Njezine medalje pokazatelj su jednakih mogućnosti, ali prije svega i jednakih prava. Posljednja zlatna medalja pristigla je jučer iz Italije, a prethodno je ostvarila jedan od najvećih uspjeha u karijeri kada je osvojila treće mjesto na Prvom svjetskom takmičenju za osobe s intelektualnim poteškoćama. Azrina majka Ramzija Dedić govorila je za Interview.ba o tome kako se Azra počela baviti džudom, njenim ostvarenim uspjesima, kao i promjenama koje je ova djevojka unijela u njihove živote.

PONOSNA NA AZRU I NJENE USPJEHE „Vjerujte, svaka minuta koju uložite u vaše dijete će vam se trostruko vratiti. Na svoju Azru sam preponosna! Mene svi poznaju kao Azrinu mamu, to je posto moj identitet, gdje god odem i kažem svoje ime i prezime to ljudima skoro ništa ne znači, ali kad kažem Azrina mama onda me svi prepoznaju. Nisam napravila nikakav podvig. Kada se Azra rodila ja sam sve stavila u drugi plan. Nisam sam više razmišljala o karijeri, biznisu, niti o bilo čemu drugo. Podredila sam se porodici. Ne smatram da sam uradila nešto što svaki roditelj ne bi za svoje dijete.“

INTERVIEW.BA: Koje su bile prve reakcije Vaše porodice kada se rodila Azra? 

DEDIĆ: Znate kako je to kada se nađe dijete u porodici s bilo kakvom poteškoćom. To je prvobitni šok, jednostavno padnete u očaj. Potrebno je vrijeme da to prihvatite. Želim istaknuti da što prije prihvatite da dijete ima određenu poteškoću tim bolje za vas, dijete i ostatak porodice. Kada gledam s ove tačke gledišta, obzirom da su mojoj kćerki 24 godine, mislim da sam se ipak na vrijeme trgnula i riješila da izvučem Azrin maksimum te učinim život boljim i njoj i nama. Ponašala sam se prema Azri kao prema starijem sinu. Naravno, bila sam svjesna činjenice da njoj treba više vremena, energije i ponavljanja određenih radnji, ali sam se trudila da ona ima svoje obaveze, zaduženja i svoje aktivnosti. Sve što sam tražila bilo je u skladu s njenim mogućnostima. S obzirom na to da je Azra ratno dijete jako je teško bilo naći stručnjaka.

INTERVIEW.BA: Azra je išla u osnovnu školu za djecu s poteškoćama u razvoju do trenutka kada je na snagu stupio Zakon o inkluzivnom obrazovanju, tada ste odlučili da je prebacite u redovnu nastavu s prilagođenim programom. Koliko je ta odluka pomogla da vaša kćerka bude ono što jeste danas? 

DEDIĆ: Ja sam insistirala da se ona prebaci u redovnu nastavu po prilagođenom nastavnom planu i programu. To se pokazalo zaista kao najbolji potez da se ona integrira u jednu sredinu koja će pozitivno djelovati na nju. Ona je školu zvala veliki razred i uvijek me je pitala zašto ona ne ide u veliki razred. Teško je to objasniti odraslom, a pogotovo djetetu u kakvoj sredini mi živimo. Kada se prebacila u redovnu nastavu treći dan je pitala slažu li joj se boje na odjeći, stavila je parfem, popravila frizuri i tu akcenat treba biti da dijete ne treba smještati u bilo kakve institucije niti ga odvajati po bilo kojem osnovu. Potrebno je uključivati dijete u skladu s njegovim mogućnostima u sve društvene aktivnosti, a prvenstveno treba krenuti od porodice, pa onda ostale animirati koliko možete. Kada je završila osnovnu školu, upisala je Srednju umjetničku školu u Bihaću koju je završila redovno po prilagođenom nastavnom planu.


INTERVIEW.BA: Kada se javila Azrina ljubav prema džudu? 

DEDIĆ: Džudom se počela baviti prije 11 godina i to sticajem okolnosti. Bili smo na nekom našem druženju i bio je tu prijatelj koji je poznavao trenera Fikreta Bečića. Mi smo izrazili želju da Azru uključimo u te sportske aktivnosti jer smo smatrali da je u sportu razvijen taj kolektivni duh. Razgovarali smo s trenerom u cilju da ona radi neke fizičke aktivnosti zbog motorike, a prvenstveno zbog njene socijalizacije. Trener je pružio priliku našem djetetu. Ipak je tu bila riječ o redovnom klubu, koji nije imao obučene trenere za rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Međutim, kada je vidio kako Azra funkcionira, rekao je da ona ima izuzetno izražene pokrete za džudo i od tog trenutka ona počinje trenirati kao i svi ostali. Nije imala nikakve privilegije u tom klubu. Kad god sam pitala trenera u vezi nje, on bi rekao da s njom ne radi ništa posebno, što ne rade i druga djeca. Prisustvovala sam njenim treninzima, dok je ona polagala pojaseve. Tu je doživjela pravu inkluziju! Ja sam se osjećala pored nje prihvaćena, zato sam dvije-tri godine išla tamo i osjećala sam se poprilično inkluzivnom. Niko nas nije gledao drugačije već potpuno ravnopravno. 

INTERVIEW.BA: Kako je Azra krenula na takmičenja i koje je to značajne uspjehe ostvarila dosad? 

DEDIĆ: Nakon rada i treniranja, njen trener je upoznao čovjeka koji radi s djecom s poteškoćama u razvoju i od tada kreću Azrina takmičenja. Prvo je bilo takmičenje u Izoli u Sloveniji 2009. godine, gdje je odmah osvojila srebrenu medalju. Drugo takmičenje je bilo naredne godine u Kopru isto u Sloveniji i tu je osvojila zlatni medalju. Tako je trener počeo pratiti turnire i natjecanja, da bi evo prošle godine otišli na Prvo svjetsko prvenstvo za osobe s intelektualnim poteškoćama, koje je bilo pod pokroviteljstvom Svjetske džudo federacije. Tu je bila treća na svijetu, što je prema riječima njenog trenera historijsku uspjeh. Samo da je sudjelovala to je značajno, a pogotovo što je donijela medalju. Onda su krenuli ovi turniri u Italiji. Ona uvijek donese medalju s nekog takmičenja. Azra izuzetno voli džudo i kaže da joj je to prva i najveća ljubav. Činjenica da aktivno trenira 11 godina govori o tome. Mislim da trenutno ima negdje oko 8 medalja. 

INTERVIEW.BA: Osim uspjeha u džudu Azra je i zaposlena. Koliko je to doprinijelo njenom samopouzdanju? 

DEDIĆ: U sklopu projekta Udruženja “Život s Down Sindromom” o samozastupanju osoba s ovim vidom poteškoće pokrenuta je inicijativa da se uposli neko od članova ovog udruženja. S obzirom na to da smo bili njihov član, a Azra je završila srednju školu te bila poprilično samostalna, oni su se odlučili za nju. Živimo u Bihaću, niko od ljudi koji poznaju moju kćerku nikada nije čak ni ponudio ideju da moja kćerka krene raditi. Na osnovu fotografija s Facebook-a i na osnovu informacija koje su dobili iz Udruženja iz tržnog centra su pružili Azri priliku. Nakon dva dana su me kontaktirali i ona je potpisala ugovor. To je velika prekretnica u životu svih nas. Zapošljavanje se naročito odrazilo na Azrino samopouzdanje. Vjerujte ona poslije završene srednje škole nije imala ništa osim sporta. Društveni život kod nas je općenito loš. Nju svi vole, ali ona hoće svoje prijateljice da s njima ide na kafu da se druže mimo mame, brata, rođaka i tako dalje. Kada je dobila novi posao kazala je da je uneseno novo svjetlo u njen život. Ja sam beskrajno zahvalama samo zato što je moja Azra sretna. 

INTERVIEW.BA: Velike zasluge Vam pripadaju zato što je Azra danas ovako uspješna. Koliko su Vam bile važne neke druge stvari poput karijere? 

DEDIĆ: Nisam napravila nikakav podvig. Kada se Azra rodila ja sam sve stavila u drugi plan. Nisam sam više razmišljala o karijeri, biznisu, niti o bilo čemu drugo. Podredila sam se porodici. Ne smatram da sam uradila nešto što svaki roditelj ne bi za svoje dijete. Prema posljednjim statistikama 47 posto roditelja djece s poteškoćama ima pasivan odnos prema njima. Pristala sam da sve što Azra uradi da se eksponira kako bi vratili nadu tim ljudima koji imaju djecu s poteškoćama u razvoju. Vjerujte svaka minuta koju uložite u vaše dijete će vam se trostruko vratiti. Na svoju Azru sam preponosna! Mene svi poznaju kao Azrinu mamu, to je posto moj identitet,gdje god odem i kažem svoje ime i prezime to ljudima skoro ništa ne znači, ali kad kažem Azrina mama onda me svi prepoznaju. 

INTERVIEW.BA: Koliko je Azra promijenila Vaš život? 

DEDIĆ: Sve što sam u početku mislila kad se Azra rodila, da su mi lađe potonule, da će crno izgledati moj život, desilo se obrnuto. Sve najljepše stvari koje sam doživjela pružila mi je moja Azra. U Belgiji smo bile prošle godine za Svjetski dan osoba s Down sindromom, a prisustvovale smo plenarnom zasjedanju u Europskom parlamentu. Ljudi koji imaju novac ne mogu sebi to priuštiti. Bila sam na raznim takmičenjima, u raznim gradovima, pozorištima. To su sve stvari koje ne bih doživjela da mi Azra to nije omogućila.





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2015 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!