Zašto Notre Dame u plamenu izaziva više tugovanja od masovne patnje ljudi?

!

Zašto Notre Dame u plamenu izaziva više tugovanja od masovne patnje ljudi?

Objavljeno na dan 19.04.2019 - 08:32 | Izvor: USKinfo.ba | balkans.aljazeera.net


Za američke građane poput mene lakše je tugovati zbog katedrale već misliti o Palestincima ili Jemencima kada je moja vlada umiješana u njihova ubistva.

Piše:Belen Fernandez

Kada su se u ponedjeljak, 15. aprila pojavile vijesti o požaru koji je bjesnio u znamenitoj katedrali Notre-Dame u Parizu, društvene mreže su preplavili izrazi tuge sa mnogo hashtagova.

Predsjednik Emmanuel Macron je izjavio da je cijela francuska nacija preplavljena „emocijama“ dok pariška gradonačelnica Anne Hidalgo nije mogla naći „dovoljno snažne riječi da izrazi bol“ koji je osjetila.

Kanadski premijer Justin Trudeau i gradonačelnik Londona Sadiq Khan, među brojnim drugim, na Twitteru su pisali da ovaj incident „slama srce“. Američki predsjednik Donald Trump nazvao ga je „užasnim“ i ponudio je korisnu sugestiju da bi „možda leteće cisterne mogle biti iskorištene“ da se ugasi vatra.

U međuvremenu je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker žalio nad „tužnim prizorom“ i „užasom“ požara u Notre-Dameu, instituciji koja navodno pripada „cijelom čovječanstvu“.

Pod tom pretpostavkom, ljudi koji su bili žrtve francuskog kolonijalnog ugnjetavanja ili duge historije zločina Katoličke crkve mogli bi ne detektovati zajedničku stvar.

Međunarodno tugovanje

Neću tvrditi da je nedopustivo žaliti zbog propadanja historijski i globalno značajne arhitekture – ili da svako ko prosipa virtualne suze zbog Notre-Damea automatski ne brine za druge globalne probleme.

Ali veličina tuge koju je podstaknuo plamen ipak je uznemirujuća budući da daleko ozbiljnije ljudske tragedije rijetko izazovu taj nivo međunarodnog „slomljenog srca“.

Gdje su pozivi za leteće cisterne ili sveprisutni očaj kada, naprimjer, Izrael povremeno pali Pojas Gaze? Tokom izraelske 50-dnevne operacije Zaštitni rub 2014, Ujedinjeni narodi su proračunali da je izraelska vojska ubila 2.251 Palestinaca, među njima 229 žena i 551 dijete.

Možemo raspravljati o gubitku i destrukciji.

Izraelski ambasador u SAD-u hrabro je branio izraelsko „pravo“ da bombarduje bolnice – a ipak doslovni „užas“ ovog objektivno „tužnog prizora“ nije privukao gomilu uplakanih Twitteraša.

Isto tako ni za jednogodišnji ubilački i pohod sakaćenja koji su izraelski vojnici 2018. pustili na mirne demonstrante u blizine ograde u Gazi, što je rezultiralo smrću više od 260 ljudi i ranjavanjem blizu 30.000 drugih.

Niti je Jemen bio posebno srceparajući na međunarodnoj sceni, iako je pod stalnim napadom koalicije koju predvodi Saudijska Arabija. Iako ova država privlači pažnju tu i tamo – kao kada je bomba koju je prodao SAD ubila 40-tero jemenske djece u školskom autobusu prošle godine, nije bilo kolektivnog plakanja zbog izvještaja da je, od početka saudijskog napada 2015. godine, 85.000 djece možda umrlo od gladi.

I gotovo da nije bilo nikakve reakcije kada je, 7. aprila, koalicija predvođena Saudijskom Arabijom bombardovala još jednu školu u Sanaai, usmrtivši 14-ero djece, samo nekoliko dana nakon što je britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt objavio mišljenje u Politicu zalažući se za stav da Velika Britanija ne bi trebala zaustaviti izvoz oružja u Saudijsku Arabiju.

'Viša svrha'?

Bez sumnje, poprilično je emocionalno direktno tugovati – u solidarnosti na društvenim mrežama – zbog veoma simbolične zgrade, one koja je čvrsto utemeljena u međunarodnoj svijesti i koju su posjetili brojni ljudi, posebno oni koji pripadaju društvenim klasama koje posjeduju ekonomske mogućnosti da putuju.

Za američke građane poput mene, barem, sigurno je ovo lakše od promišljanja kako tugovati nad Palestincima ili Jemencima kada je moja vlada umiješana u njihova ubistva.

I dok je bivši američki predsjednik Barack Obama mračno ponovo razmišljao da je „u našoj prirodi da žalimo kada vidimo historiju kako se gubi“, očito nije u našoj prirodi da žalimo kada bacimo 26.171 bombu na svijet u jednoj godini – što je Obama uradio 2016. i što bi se smatralo svojevrsnim uništavanjem historije.

Bivša državna sekretarka Hillary Clinton, što se nje tiče, također je ušla u način žalovanja sa sljedećim tvitom: „Moje srce je uz Pariz. Notre-Dame je simbol naše sposobnosti kao ljudskih bića da se ujedinimo zbog više svrhe.“

Ovo je ista Clinton, naravno, koja se nekada hvalila svojom spremnošću da „potpuno uništi“ iransku naciju.

Bjesneća empatija

The New York Times primjećuje da je požar koji je projurio kroz Notre-Dame „izazvao izliv tuge u Francuskoj i širom svijeta dok je simbol francuske kulture i historije gorio“.

Kako je i ranije aludirano, međutim, francuska „historija“ i nije bila previše inkluzivna, obuhvatajući umjesto tog krvlju natopljene kolonijalne eskapade zasnovane na sistematskom mučenju i drugim oblicima brutalnosti.

Danas, zapadnjačka kolonijalna i imperijalna naslijeđa i dalje opasno utječu na život većeg dijela svjetske populacije i – šta znate? – izbjeglice koje bježe od konteksta nasilja i siromaštva iz Afrike u centralnu Ameriku često su fatalno blokirane od pridruživanja tom o tako slatkom konceptu „čovječanstva“, dok uglavnom desničarske vlade u Evropi i SAD-u nastoje kriminalizirati samo njihovo postojanje.

Zato postoji trenutna bezdušna panorama u kojoj djeca u Gvatemali umiru u američkom pritvoru i stotine migranata se utapa u Mediteranu.

Kakva god bila vaša povezanost sa Notre-Dameom, činjenica da takve tragične realnosti ne izazivaju istu bjesneću empatiju kao požar u katedrali je tragedija sama po sebi.





KOMENTARI
Tvoj stav je bitan. Dodaj komentar na ovu vijest ...


FACEBOOK
USKinfo.ba - Naše priče / Naša stvarnost?


USKinfo.ba
Izdvojene vijesti

Copyright © 2013 - 2015 USKinfo.ba - Informativni portal | Web developed by IDK Studio - Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!